Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 18:36:13 GMT -5
Dve arabljanske opsade Carigrada
Sta bi bilo da je..?
Jedno od najzanimljivijih pitanja epohe srednjeg veka glasi: Kako bi se odvijala evropska, pa i svetska istorija da su Arabljani u drugoj polovini 7. ili prvim decenijama 8. veka zauzeli Carigrad? Odgovor mozemo samo da slutimo
Ilustrovao Vladimir Aleksic
Premda su Turci srusili Vizantiju, najveci takmac i neprijatelj carstva tokom njegovog hiljadugodisnjeg postojanja bili su zapravo Arabljani. Necemo pogresiti ukoliko kazemo da za sve vreme postojanja Vizantije nijedan narod nije igrao tako veliku ulogu u njenoj istoriji kao stanovnici Arabije. Oni su udarili na temelje Vizantije, snazno ih uzdrmali i u najmanje dva maha neposredno ugrozili sam opstanak „univerzalne imperije”.
Prorok Muhamed, jedna od najvecih licnosti u sveukupnoj svetskoj istoriji, verski i politicki ujedinio je arabljanski svet, stvorio je Arabljanima veru i drzavu, a njegova doktrina, premda jednostavna i donekle duhovno nerazvijena, bila je puna snage kadre da pokrene ogromnu potencijalnu energiju ovog mnogoljudnog naroda. Muhamed je preminuo 632. godine, a ubrzo posle njegove smrti usledila je velika seoba. Sinovi pustinje napustali su svoju neplodnu zemlju i poceli da se sire na susedne oblasti.
Na udaru Arabljana najpre su se nasle dve velike susedne sile - Persija i Vizantija. Prva je podlegla vec u prvom sudaru, dok je druga, uz ogromne napore, uspela da odoli novim osvajacima. Vec 634. godine Arabljani su upali na podrucje Transjordanije. U toku sledecih pola veka u sukobima s ratnicima islama Vizantinci su znali samo za poraze. Jedna za drugom padale su provincije carstva: Sirija, Palestina, Mesopotamija, Egipat, ostrva Kipar, Rodos, Kos, Hios. Uz to, neprestano su pustosene vizantijske oblasti u Maloj Aziji.
Ako se na geografskoj karti pogledaju ove zemlje, pogotovo ostrva, namah postaje jasno da je krajnji cilj Arabljana bio Carigrad. Kalif Muavija (661-680) poverio je sinu Jezidu ostvarenje svojih glavnih planova koji su se ticali Vizantijskog carstva. Godine 670. arabljanski odredi zaposeli su poluostrvo Kizik na maloazijskoj obali Mramornog mora. Sada su bili potpuno sazreli uslovi da islamski osvajaci krenu na vizantijsku prestonicu.
Iluminacija iz 11. veka prikazuje Vizantince koji progone Arabljane.
Prva opsada (674-678. godine)
U prolece 674. godine u vodama nadomak Carigrada pojavila se ogromna i zastrasujuca arabljanska flota pod zapovednistvom Abd el Rahmana. More je vrvelo od mnostva brodova koji su se slegli pred tesnac Bosfora. Kada je vizantijski car Konstantin IV (668-685) saznao za pokret nevernika prema Carigradu, preduzeo je korake da prestonica spremno doceka napadace. Nije na odmet naglasiti da se prethodne, 673, godine desilo nesto sto je uplasilo savremenike. Kako je Teofan zapisao, u martu se ne nebu pojavila Irida i citavo covecanstvo drhtalo je od straha. U grckoj mitologiji Irida je zlatokrila glasnica bogova i otelotvorenje duge. Verovalo se da duga nastaje kad Irida leti preko neba ili da je satkana od njene raznobojne odece, a postojalo je i verovanje da je duga zapravo pojas boginje Iride.
Na drugoj strani, vojskovodja Sufijan ibn Auf, zapovednik arabljanskih kopnenih snaga, dosao je do Halkedona. U medjuvremenu, na evropsku obalu, nedaleko od carigradskih bedema, sa arabljanskog brodovlja iskrcan je jedan veliki odred koji je trebalo da grad opkoli s kopna, na prostoru od Mramornog mora do zaliva Zlatnog roga. Upravo je istovremeno opkoljavanje Konstantinopolja i s kopna i s mora, bez obzira na njegove snazne zidine i dobar sistem odbrane, bio najveca opasnost za megalopolis na Bosforu. Pri tom, zaliv Zlatnog roga bio je najslabija tacka i „meki trbuh” vizantijske prestonice.
Sto se tice zbivanja oko Carigrada, ogorcene borbe Vizantinaca i Arabljana vodile su se celog leta 674. godine da bi se u jesen, kada su nastupili nepovoljni uslovi za plovidbu i vojevanje, arabljanska flota povukla u svoje zimovaliste na Kiziku. To povlacenje pruzilo je Vizantincima dragocenu mogucnost da dopune zalihe i poprave carigradske bedeme koje je neprijatelj donekle ostetio. Arabljanska opsada trajala je cak pet ratnih sezona: 674, 675, 676, 677. i 678. godine. Medjutim, kao i ranije, i ovoga puta najjaca tvrdjava srednjovekovnog sveta uspela je da izdrzi opsadu.
Svoj ogroman uspeh Vizantinci, pre svega, duguju novom izumu, takozvanoj grckoj vatri, pravom cudu srednjovekovne ratne tehnike. Rec je o tecnom plamenu koji se iz posebnih naprava, takozvanih strepti, pod pritiskom izbacivao i izazivao pozare na brodovima. Prema verovanju koje pociva na podatku iz Teofanove hronike i koje je danas u prilicnoj meri pokolebano, grcku vatru izumeo je arhitekta Kalinik iz grada Heliopolja u Siriji (ili mozda u Egiptu). On je 673/674. godine doneo u Carigrad ovo opasno, ali za Vizantince spasonosno, oruzje i ono je odnelo prevagu u sukobu s Arabljanima. Nikada nije utvrdjen tacan hemijski sastav ove zapaljive smese, pomocu koje su Romeji odneli niz blistavih vojnickih pobeda, ali se veruje da je jedan od osnovnih sastojaka bila salitra. Tek nekoliko vekova kasnije flote pojedinih italijanskih pomorskih republika uspele su da bar unekoliko odgovore na izazov grcke vatre. Kako belezi vizantijski istoricar 12. stoleca Jovan Kinam, Venecijanci su oblagali svoje brodove tkaninama natopljenim u sirce kako bi ih zastitili od razornog tecnog plamena. Georgije Pahimer, istoricar koji pise u prvoj deceniji 14. veka, navodi kako su Djenovljani stitili svoje brodove tako sto su njihove bokove oblagali osusenim volujskim kozama.
Pobozni Teofan je zapisao da su Vizantinci odneli pobedu nad Arabljanima pod zidinama Carigrada uz pomoc Boga i Bogorodice. On dodaje da su se verujuci u Alaha povukli u golemoj nevolji i s velikim ranama. Medjutim, ni to nije bio kraj njihovim nedacama: jaka bura zahvatila je arabljansko brodovlje kraj obala maloazijske oblasti Pamfilije, nadomak grada Sileja, i desetkovala ga. I, naposletku, i arabljansku kopnenu vojsku u povlacenju porazili su vizantijski odredi koje su predvodile vojskovodje Flor, Petrona i Kiprijan. Postoji podatak da je pobijeno cak 30.000 arapskih vojnika.
Posle ovog dvostrukog stradanja, stari kalif Muavija nije imao drugog izbora nego da s vizantijskim vasilevsom Konstantinom IV sklopi ugovor o miru na trideset godina. On se obavezao da ce caru godisnje placati 3000 zlatnika i da ce mu slati pedeset robova i pedeset konja.
Naravno, ova sjajna vizantijska pobeda ostavila je snazan utisak na savremenike i nadaleko je odjeknula sirom srednjovekovnog sveta. Zna se da su mnogi onovremeni vladari upucivali poslanstva u Carigrad i vasilevsu Konstantinu IV slali bogate darove i molili ga za mir i prijateljstvo. Hronicar Teofan zavrsava svoju pripovest o prvoj arabljanskoj opsadi Carigrada sledecim recima: „I nastala je velika bezbriznost na Istoku i na Zapadu.”
Moderni istrazivaci istrajavaju na cinjenici da je vizantijska pobeda iz 678. godine imala neizmeran znacaj. Dosla je u pravom, a toliko kriticnom trenutku, jer posle tacno pedeset godina gotovo neprestanih ratova, u kojima Vizantija nije znala ni za jednu vecu pobedu, arabljanska najezda konacno je zaustavljena. Rec je o prekretnici od svetske istorijske vaznosti, a Carigrad je kao poslednja prepreka islamskoj najezdi uspeo da odoli, sto je bio spas ne samo za Vizantijsko carstvo nego i sveukupnu evropsku civilizaciju.
Druga opsada (717-718. godine)
Uprkos pravoj katastrofi koji su Arabljani doziveli pod zidinama Carigrada 678. godine, u kalifatu nisu prestali da snuju o osvajanju vizantijske prestonice. Tako je, posle cetiri decenije, u izmenjenim spoljnopolitickim uslovima, doslo do druge opsade Carigrada. Za Vizantiju je razdoblje koje je prethodilo ovoj opsadi bilo narocito zamrseno i tesko. Rec je o svojevrsnom „smutnom” vremenu kad je carstvo izgubilo ravnotezu i utonulo u pogibelj gradjanskih ratova. Tako se dogodilo da je od 695. do 717, dakle za dvadeset dve godine, doslo cak do sedam promena na carigradskom tronu. Tek je vojskovodja Lav pocetkom proleca 717. godine ucinio kraj opasnom rasulu u kome se Vizantija nasla i osnovao vlastitu Sirijsku dinastiju. Medjutim, samo nekoliko meseci kasnije novi vasilevs morao se suociti s veoma teskim zadatkom. Pred Carigrad je doplovila ogromna arabljanska flota koja je, ako je verovati Teofanu, brojala cak 1800 plovila. Usledila je jedna od najstrasnijih godina u istoriji vizantijske prestonice.
Da bi se razumeli dogadjaji do kojih je doslo, treba naglasiti vaznu cinjenicu da je u tom trenutku arabljanski kalifat po snazi i vojnim sredstvima daleko prevazilazio moc Vizantije. Muslimanski svet prostirao se od Inda do Atlantskog okeana i, pogotovo posle uspesnog prodora na tle Evrope, na Iberijsko poluostrvo, osecao je neizmerno samopouzdanje i ubedjenost da vise ne postoji neprijatelj koji bi mogao da im odoli. Kalif Sulejman (715-717) poslao je svog brata Muslemu stavivsi pod njegovu komandu najbolju vojsku koju su Arabljani ikada imali.
Uporedo s dolaskom ogromne arabljanske flote, Muslema je preko Helesponta (Dardanela) prebacio kopnenu vojsku u evropske provincije Vizantije, na prostor Trakije. Ova vojska kretala se obalom Mramornog mora i, lako zauzevsi neke gradove koji su joj stajali na putu, 15. avgusta 717. godine, pojavila se pred „caricom gradova”. Na taj nacin pocela je opsada Carigrada i s kopna i s mora.
Komandant arabljanskih trupa Muslema naredio je da se oko kopnenih zidina grada iskopa rov i da se napravi visok bedem, a iznad njega podigne kamena prepreka. Uoci 1. septembra 717. godine pristigli su veliki arabljanski brodovi ciji je zadatak bio da preseku veze prestonice ne samo s njenim evropskim, nego i maloazijskim oblastima, ali i s Crnim morem. Muslema je potpuno okruzio vizantijsku prestonicu jer je verovao da ce iznurivanjem i gladju uspeti da pokoleba borbeni moral branitelja i potom osvoji grad Konstantina Velikog.
Opsada Carigrada trajala je punu godinu jer, za razliku od opsade iz 674-678, nije prekidana ni s nailaskom zime. U pokusaju da se objasni arabljanski neuspeh i nesalomiva volja branilaca, hronicar Teofan saopstava da je tek ustoliceni vasilevs Lav III (717-741) prethodno odneo sjajnu diplomatsku pobedu nad arabljanskim vodjama. Nekoliko meseci pre opsade, novi car, koji je odlicno znao arapski i bio u pregovorima s kalifom Sulejmanom i njegovim bratom Muslemom, odugovlacio je pregovore u Maloj Aziji. Tako se dogodilo da je od njegovog krunisanja u martu do pocetka opsade u avgustu 717. godine proslo pet meseci koje je Lav III na najbolji nacin iskoristio da pripremi Carigrad za odbranu. Podatak da su islamski ratnici otpoceli opsadu tek sredinom avgusta, sto je prilicno kasno kada su u pitanju srednjovekovni uslovi ratovanja, govori sam za sebe.
Uz to, i kopneni i morski bedemi bili su u veoma dobrom stanju, dok je vizantijska mornarica imala zasticeno pristaniste u Zlatnom rogu. Nikako ne bi trebalo zaboraviti ni cuveni lanac tezak nekoliko tona koji je, kada bi se zategao, zaprecavao ulazak neprijateljskih brodova u zaliv, najosetljiviju tacku odbrane Carigrada. Neophodne namirnice na vreme su bile sakupljene i uskladistene, a carigradska vlada imala je i sporazum s Bugarima koji su obecali da ce napadima uznemiravati muslimanske odrede. Vizantinci su po brojnosti snaga znatno zaostajali za Arabljanima, ali su imali dragocenu prednost u vestini i tehnici.
Rusevine odbrambenog zida oko Konstantinopolja.
Sudbina Carigrada trebalo je da bude resena u suceljavanju dveju flota. Lav III najpre je strpljivo sacekao povoljne vetrove i morske struje u tesnacu Bosfora, pa je svoje velike ratne brodove, snabdevene zalihama grcke vatre, usmerio na neprijateljsko brodovlje. Na nemilosrdno delotvorno i zastrasujuce vizantijsko oruzje Arabljani nisu imali odgovor. Jedan deo njihove flote potonuo je u more, drugi je, zahvacen plamenom, potisnut prema gradskim zidinama, dok je treci odbacen prema Oksiji i Platiji, ostrvima koja su od Carigrada udaljena tridesetak kilometara. Medjutim, ni to nije pokolebalo zanos arabljanskih vodja i njihovih vojnika. Oni su odmah uzvratili tako sto su na brodove ukrcali elitne jedinice pod punom ratnom spremom i usmerili ih na prestonicke bedeme okrenute moru. Carigradski garnizon je upotrebom grcke vatre, koju je sa zidina bacao na napadace, osujetio ovaj junacni pokusaj muslimanskih ratnika. Stavise, Lav III je naredio da se u kriticnom trenutku spusti lanac koji je zatvarao ulaz u Zlatni rog, ali se Arabljani, u strahu da je rec o zamci, nisu usudili da brodovima uplove u zaliv. Umesto toga, povukli su svoje brodovlje i na taj nacin priznali poraz u ovoj fazi sukoba.
Prilicnu pometnju u redove Arabljana unela je i vest da je 8. oktobra 717. godine preminuo njihov kalifa Sulejman koji je u ovom pohodu nastupao krajnje energicno i samopouzdano. Ipak, ni zimsko vreme nije dovelo do prekida opsade, ali su napadaci posle poraza flote mogli da se uzdaju jedino u kopnene trupe. U izvorima nije zabelezena nijedna veca bitka sve do duboko u jesen. Treba dodati da su u inzenjerskoj vestini i u odbrambenim gradjevinama Vizantinci stolecima nadmasivali sve srednjovekovne narode sto im je donosilo znacajnu prednost u sukobima na suvom.
Medjutim, glavna nevolja za Arabljane bili su klimatski uslovi na koje oni jednostavno nisu navikli. Zima 717/718. godine ostala je upamcena kao jedna od najhladnijih u vizantijskoj istoriji. Carigrad je oko sto dana bio okovan snegom i ledom, tako da je u logoru napadaca veliki broj kamila i konja uginuo od gladi. Muslimanski vojnici, sviknuti na toplu i suvu klimu u svojoj otadzbini, veoma su tesko podnosili nadaleko cuvene studene zime u Trakiji. Upravo tu je lezao jedan od najvaznijih razloga njihovog neuspeha pod Carigradom. Vec krajem 717. godine moglo se naslutiti da ce osvajanje „carice gradova” ostati nedostizan san Arabljana. Nailazak proleca 718. godine umesto izvesnog olaksanja doneo je samo nove nevolje i poduhvat koji je poceo s toliko velikim nadanjima pretvorio je u potpunu propast.
U prvim mesecima 718. godine napadacima je stiglo veliko pojacanje - jedna flota, koju je cinilo 400 brodova, doplovila je iz Aleksandrije i usidrila se u Bosforu, a druga, sastavljena od 360 plovila i snabdevena vojnim materijalom i namirnicama, iz Afrike. Medjutim, obe flote su se zbog straha od grcke vatre zaustavile malo podalje od Carigrada, a to je i umanjilo njihovu delotvornost u pomaganju iscrpljenim i uveliko obeshrabrenim sunarodnicima.
Dogodilo se i to da su arabljanski mornari, koji su bili regrutovani medju egipatskim hriscanima, uvidevsi da ce se uspeh tesko postici, ne samo prebegli na stranu Vizantinaca, nego su i vasilevsu Lavu III dostavili podatke o rasporedu neprijateljskog brodovlja. Bez bilo kakvog oklevanja, car je zapovedio da vizantijski brodovi naoruzani grckom vatrom odmah isplove iz carigradske luke i krenu na napadace. Uspeh ovog poduhvata bio je potpun: deo arabljanskih brodova stradao je od vatre, deo se nasukao, a deo je bio zarobljen. Vizantinci su uzeli plen i namirnice, zavrsava opis ovog dogadjaja hronicar Teofan, i s radoscu su se vratili.
Rusevine odbrambenog zida oko Konstantinopolja.
Suvozemne trupe Arabljana svojski su se trudile da se nekako odrze u Trakiji, ali su trpeli strasnu oskudicu namirnica i stocne hrane. Njihovi pokusaji da slanjem pojedinih ceta dobave osnovne potrepstine presecani su na povratku. Upravo na tom planu znacajnu ulogu odigrali su odredi bugarskog vladara Tervela (701-718) koji su strpljivo i neprestano ugrozavali Arabljane i posekli cak 22.000 njihovih vojnika.
U logoru islamskih ratnika zavladala je glad ciji su pratioci bile razne bolesti, sto je dovelo do pravog pomora. Kako saopstava hronicar Teofan, oni su pojeli sve uginule zivotinje - konje, magarce i kamile - a neki pricaju da su jeli i preminule ljude i njihov izmet koji su najpre gnjecili u sudovima, a potom jeli. Ovakve pojave recito govore o ocajnom stanju u kome se nasla arabljanska vojska. U Teofanovoj hronici stoji zapisano da su napadaci shvatili kako Bog i precista Bogorodica cuvaju Carigrad i hriscansko carstvo.
Koliko su ove nevolje desetkovale Arabljane i vidno slabile njihov moral, toliko su obodrile branioce prestonice na Bosforu i ucinile ih hrabrijim i nasrtljivijim, pa su preduzimali napade na neprijatelje. Da bi poraz bio potpun, vizantijski odredi su iz zasede presreli i porazili cete Arabljana koji su hitali u pomoc napadacima. Posto je shvatio da je poduhvat propao, komandant arabljanske vojske prekinuo je opsadu i zapoceo povlacenje. Na drugoj strani, u Carigradu, 15. avgusta 718. godine, zavladala je velika radost jer je smrtna opasnost koja je tacno godinu dana lebdela nad Bosforom bila otklonjena.
Kao i prilikom povratka iz opsade 678. godine, i ovoga puta vecini arabljanskih brodova nije bilo sudjeno da se dokopaju spasonosnih luka na obalama istocnog Sredozemlja. Posle niza uzastopnih nevolja i gubitaka, na obale Sirije prispelo je samo pet od 1800 brodova koji su ucestvovali u opsadi. Nista bolje nisu prosle ni kopnene trupe koje su se posle iskrcavanja na maloazijskoj obali Mramornog mora suvozemnim putem vratile u domovinu. Ako je verovati sacuvanim izvorima koji, doduse, donose vrlo oskudne podatke, Arabljani su pod Carigradom izgubili vise od 100.000 vojnika. Izneseni podaci, kao i posledice ovog cuvenog dogadjaja, opsadu vizantijske prestonice svrstavaju medju najvaznija zbivanja srednjovekovne istorije.
Spiridon Lambros (1851-1919), jedan od pionira moderne grcke vizantologije, uporedio je opsadu Carigrada iz 717/718. godine sa grcko-persijskim ratom i vasilevsa Lava III nazvao Miltijadom srednjovekovnog helenizma. Miltijad je, podsetimo se, atinski vojskovodja koji je 490. godine pre nase ere u cuvenoj bici na Maratonskom polju odneo veliku pobedu nad visestruko brojnijom vojskom Persijanaca.
Tri su dogadjaja od svetskog istorijskog znacaja kojima je bila zaustavljena najezda Arabljana na evropski kontinent. Prvi, i najvazniji, bila je opsada Carigrada od 674. do 678. godine, drugi, takodje veoma znacajan, bila je opsada vizantijske prestonice iz 717/718. godine, a treci se zbio na tlu zapadne Evrope. Arabljanima je, istina, poslo da rukom da se ucvrste na tlu Spanije, ali je njihov pokusaj da se preko Pirineja spuste u danasnju juznu Francusku zavrsio teskim porazom: zaustavio ih je franacki vojskovodja Karlo Martel u cuvenoj bici kod Poatjea 732. godine.
Radivoj Radic
link
Sta bi bilo da je..?
Jedno od najzanimljivijih pitanja epohe srednjeg veka glasi: Kako bi se odvijala evropska, pa i svetska istorija da su Arabljani u drugoj polovini 7. ili prvim decenijama 8. veka zauzeli Carigrad? Odgovor mozemo samo da slutimo
Ilustrovao Vladimir Aleksic
Premda su Turci srusili Vizantiju, najveci takmac i neprijatelj carstva tokom njegovog hiljadugodisnjeg postojanja bili su zapravo Arabljani. Necemo pogresiti ukoliko kazemo da za sve vreme postojanja Vizantije nijedan narod nije igrao tako veliku ulogu u njenoj istoriji kao stanovnici Arabije. Oni su udarili na temelje Vizantije, snazno ih uzdrmali i u najmanje dva maha neposredno ugrozili sam opstanak „univerzalne imperije”.
Prorok Muhamed, jedna od najvecih licnosti u sveukupnoj svetskoj istoriji, verski i politicki ujedinio je arabljanski svet, stvorio je Arabljanima veru i drzavu, a njegova doktrina, premda jednostavna i donekle duhovno nerazvijena, bila je puna snage kadre da pokrene ogromnu potencijalnu energiju ovog mnogoljudnog naroda. Muhamed je preminuo 632. godine, a ubrzo posle njegove smrti usledila je velika seoba. Sinovi pustinje napustali su svoju neplodnu zemlju i poceli da se sire na susedne oblasti.
Na udaru Arabljana najpre su se nasle dve velike susedne sile - Persija i Vizantija. Prva je podlegla vec u prvom sudaru, dok je druga, uz ogromne napore, uspela da odoli novim osvajacima. Vec 634. godine Arabljani su upali na podrucje Transjordanije. U toku sledecih pola veka u sukobima s ratnicima islama Vizantinci su znali samo za poraze. Jedna za drugom padale su provincije carstva: Sirija, Palestina, Mesopotamija, Egipat, ostrva Kipar, Rodos, Kos, Hios. Uz to, neprestano su pustosene vizantijske oblasti u Maloj Aziji.
Ako se na geografskoj karti pogledaju ove zemlje, pogotovo ostrva, namah postaje jasno da je krajnji cilj Arabljana bio Carigrad. Kalif Muavija (661-680) poverio je sinu Jezidu ostvarenje svojih glavnih planova koji su se ticali Vizantijskog carstva. Godine 670. arabljanski odredi zaposeli su poluostrvo Kizik na maloazijskoj obali Mramornog mora. Sada su bili potpuno sazreli uslovi da islamski osvajaci krenu na vizantijsku prestonicu.
Iluminacija iz 11. veka prikazuje Vizantince koji progone Arabljane.
Prva opsada (674-678. godine)
U prolece 674. godine u vodama nadomak Carigrada pojavila se ogromna i zastrasujuca arabljanska flota pod zapovednistvom Abd el Rahmana. More je vrvelo od mnostva brodova koji su se slegli pred tesnac Bosfora. Kada je vizantijski car Konstantin IV (668-685) saznao za pokret nevernika prema Carigradu, preduzeo je korake da prestonica spremno doceka napadace. Nije na odmet naglasiti da se prethodne, 673, godine desilo nesto sto je uplasilo savremenike. Kako je Teofan zapisao, u martu se ne nebu pojavila Irida i citavo covecanstvo drhtalo je od straha. U grckoj mitologiji Irida je zlatokrila glasnica bogova i otelotvorenje duge. Verovalo se da duga nastaje kad Irida leti preko neba ili da je satkana od njene raznobojne odece, a postojalo je i verovanje da je duga zapravo pojas boginje Iride.
Na drugoj strani, vojskovodja Sufijan ibn Auf, zapovednik arabljanskih kopnenih snaga, dosao je do Halkedona. U medjuvremenu, na evropsku obalu, nedaleko od carigradskih bedema, sa arabljanskog brodovlja iskrcan je jedan veliki odred koji je trebalo da grad opkoli s kopna, na prostoru od Mramornog mora do zaliva Zlatnog roga. Upravo je istovremeno opkoljavanje Konstantinopolja i s kopna i s mora, bez obzira na njegove snazne zidine i dobar sistem odbrane, bio najveca opasnost za megalopolis na Bosforu. Pri tom, zaliv Zlatnog roga bio je najslabija tacka i „meki trbuh” vizantijske prestonice.
Sto se tice zbivanja oko Carigrada, ogorcene borbe Vizantinaca i Arabljana vodile su se celog leta 674. godine da bi se u jesen, kada su nastupili nepovoljni uslovi za plovidbu i vojevanje, arabljanska flota povukla u svoje zimovaliste na Kiziku. To povlacenje pruzilo je Vizantincima dragocenu mogucnost da dopune zalihe i poprave carigradske bedeme koje je neprijatelj donekle ostetio. Arabljanska opsada trajala je cak pet ratnih sezona: 674, 675, 676, 677. i 678. godine. Medjutim, kao i ranije, i ovoga puta najjaca tvrdjava srednjovekovnog sveta uspela je da izdrzi opsadu.
Svoj ogroman uspeh Vizantinci, pre svega, duguju novom izumu, takozvanoj grckoj vatri, pravom cudu srednjovekovne ratne tehnike. Rec je o tecnom plamenu koji se iz posebnih naprava, takozvanih strepti, pod pritiskom izbacivao i izazivao pozare na brodovima. Prema verovanju koje pociva na podatku iz Teofanove hronike i koje je danas u prilicnoj meri pokolebano, grcku vatru izumeo je arhitekta Kalinik iz grada Heliopolja u Siriji (ili mozda u Egiptu). On je 673/674. godine doneo u Carigrad ovo opasno, ali za Vizantince spasonosno, oruzje i ono je odnelo prevagu u sukobu s Arabljanima. Nikada nije utvrdjen tacan hemijski sastav ove zapaljive smese, pomocu koje su Romeji odneli niz blistavih vojnickih pobeda, ali se veruje da je jedan od osnovnih sastojaka bila salitra. Tek nekoliko vekova kasnije flote pojedinih italijanskih pomorskih republika uspele su da bar unekoliko odgovore na izazov grcke vatre. Kako belezi vizantijski istoricar 12. stoleca Jovan Kinam, Venecijanci su oblagali svoje brodove tkaninama natopljenim u sirce kako bi ih zastitili od razornog tecnog plamena. Georgije Pahimer, istoricar koji pise u prvoj deceniji 14. veka, navodi kako su Djenovljani stitili svoje brodove tako sto su njihove bokove oblagali osusenim volujskim kozama.
Pobozni Teofan je zapisao da su Vizantinci odneli pobedu nad Arabljanima pod zidinama Carigrada uz pomoc Boga i Bogorodice. On dodaje da su se verujuci u Alaha povukli u golemoj nevolji i s velikim ranama. Medjutim, ni to nije bio kraj njihovim nedacama: jaka bura zahvatila je arabljansko brodovlje kraj obala maloazijske oblasti Pamfilije, nadomak grada Sileja, i desetkovala ga. I, naposletku, i arabljansku kopnenu vojsku u povlacenju porazili su vizantijski odredi koje su predvodile vojskovodje Flor, Petrona i Kiprijan. Postoji podatak da je pobijeno cak 30.000 arapskih vojnika.
Posle ovog dvostrukog stradanja, stari kalif Muavija nije imao drugog izbora nego da s vizantijskim vasilevsom Konstantinom IV sklopi ugovor o miru na trideset godina. On se obavezao da ce caru godisnje placati 3000 zlatnika i da ce mu slati pedeset robova i pedeset konja.
Naravno, ova sjajna vizantijska pobeda ostavila je snazan utisak na savremenike i nadaleko je odjeknula sirom srednjovekovnog sveta. Zna se da su mnogi onovremeni vladari upucivali poslanstva u Carigrad i vasilevsu Konstantinu IV slali bogate darove i molili ga za mir i prijateljstvo. Hronicar Teofan zavrsava svoju pripovest o prvoj arabljanskoj opsadi Carigrada sledecim recima: „I nastala je velika bezbriznost na Istoku i na Zapadu.”
Moderni istrazivaci istrajavaju na cinjenici da je vizantijska pobeda iz 678. godine imala neizmeran znacaj. Dosla je u pravom, a toliko kriticnom trenutku, jer posle tacno pedeset godina gotovo neprestanih ratova, u kojima Vizantija nije znala ni za jednu vecu pobedu, arabljanska najezda konacno je zaustavljena. Rec je o prekretnici od svetske istorijske vaznosti, a Carigrad je kao poslednja prepreka islamskoj najezdi uspeo da odoli, sto je bio spas ne samo za Vizantijsko carstvo nego i sveukupnu evropsku civilizaciju.
Druga opsada (717-718. godine)
Uprkos pravoj katastrofi koji su Arabljani doziveli pod zidinama Carigrada 678. godine, u kalifatu nisu prestali da snuju o osvajanju vizantijske prestonice. Tako je, posle cetiri decenije, u izmenjenim spoljnopolitickim uslovima, doslo do druge opsade Carigrada. Za Vizantiju je razdoblje koje je prethodilo ovoj opsadi bilo narocito zamrseno i tesko. Rec je o svojevrsnom „smutnom” vremenu kad je carstvo izgubilo ravnotezu i utonulo u pogibelj gradjanskih ratova. Tako se dogodilo da je od 695. do 717, dakle za dvadeset dve godine, doslo cak do sedam promena na carigradskom tronu. Tek je vojskovodja Lav pocetkom proleca 717. godine ucinio kraj opasnom rasulu u kome se Vizantija nasla i osnovao vlastitu Sirijsku dinastiju. Medjutim, samo nekoliko meseci kasnije novi vasilevs morao se suociti s veoma teskim zadatkom. Pred Carigrad je doplovila ogromna arabljanska flota koja je, ako je verovati Teofanu, brojala cak 1800 plovila. Usledila je jedna od najstrasnijih godina u istoriji vizantijske prestonice.
Da bi se razumeli dogadjaji do kojih je doslo, treba naglasiti vaznu cinjenicu da je u tom trenutku arabljanski kalifat po snazi i vojnim sredstvima daleko prevazilazio moc Vizantije. Muslimanski svet prostirao se od Inda do Atlantskog okeana i, pogotovo posle uspesnog prodora na tle Evrope, na Iberijsko poluostrvo, osecao je neizmerno samopouzdanje i ubedjenost da vise ne postoji neprijatelj koji bi mogao da im odoli. Kalif Sulejman (715-717) poslao je svog brata Muslemu stavivsi pod njegovu komandu najbolju vojsku koju su Arabljani ikada imali.
Uporedo s dolaskom ogromne arabljanske flote, Muslema je preko Helesponta (Dardanela) prebacio kopnenu vojsku u evropske provincije Vizantije, na prostor Trakije. Ova vojska kretala se obalom Mramornog mora i, lako zauzevsi neke gradove koji su joj stajali na putu, 15. avgusta 717. godine, pojavila se pred „caricom gradova”. Na taj nacin pocela je opsada Carigrada i s kopna i s mora.
Komandant arabljanskih trupa Muslema naredio je da se oko kopnenih zidina grada iskopa rov i da se napravi visok bedem, a iznad njega podigne kamena prepreka. Uoci 1. septembra 717. godine pristigli su veliki arabljanski brodovi ciji je zadatak bio da preseku veze prestonice ne samo s njenim evropskim, nego i maloazijskim oblastima, ali i s Crnim morem. Muslema je potpuno okruzio vizantijsku prestonicu jer je verovao da ce iznurivanjem i gladju uspeti da pokoleba borbeni moral branitelja i potom osvoji grad Konstantina Velikog.
Opsada Carigrada trajala je punu godinu jer, za razliku od opsade iz 674-678, nije prekidana ni s nailaskom zime. U pokusaju da se objasni arabljanski neuspeh i nesalomiva volja branilaca, hronicar Teofan saopstava da je tek ustoliceni vasilevs Lav III (717-741) prethodno odneo sjajnu diplomatsku pobedu nad arabljanskim vodjama. Nekoliko meseci pre opsade, novi car, koji je odlicno znao arapski i bio u pregovorima s kalifom Sulejmanom i njegovim bratom Muslemom, odugovlacio je pregovore u Maloj Aziji. Tako se dogodilo da je od njegovog krunisanja u martu do pocetka opsade u avgustu 717. godine proslo pet meseci koje je Lav III na najbolji nacin iskoristio da pripremi Carigrad za odbranu. Podatak da su islamski ratnici otpoceli opsadu tek sredinom avgusta, sto je prilicno kasno kada su u pitanju srednjovekovni uslovi ratovanja, govori sam za sebe.
Uz to, i kopneni i morski bedemi bili su u veoma dobrom stanju, dok je vizantijska mornarica imala zasticeno pristaniste u Zlatnom rogu. Nikako ne bi trebalo zaboraviti ni cuveni lanac tezak nekoliko tona koji je, kada bi se zategao, zaprecavao ulazak neprijateljskih brodova u zaliv, najosetljiviju tacku odbrane Carigrada. Neophodne namirnice na vreme su bile sakupljene i uskladistene, a carigradska vlada imala je i sporazum s Bugarima koji su obecali da ce napadima uznemiravati muslimanske odrede. Vizantinci su po brojnosti snaga znatno zaostajali za Arabljanima, ali su imali dragocenu prednost u vestini i tehnici.
Rusevine odbrambenog zida oko Konstantinopolja.
Sudbina Carigrada trebalo je da bude resena u suceljavanju dveju flota. Lav III najpre je strpljivo sacekao povoljne vetrove i morske struje u tesnacu Bosfora, pa je svoje velike ratne brodove, snabdevene zalihama grcke vatre, usmerio na neprijateljsko brodovlje. Na nemilosrdno delotvorno i zastrasujuce vizantijsko oruzje Arabljani nisu imali odgovor. Jedan deo njihove flote potonuo je u more, drugi je, zahvacen plamenom, potisnut prema gradskim zidinama, dok je treci odbacen prema Oksiji i Platiji, ostrvima koja su od Carigrada udaljena tridesetak kilometara. Medjutim, ni to nije pokolebalo zanos arabljanskih vodja i njihovih vojnika. Oni su odmah uzvratili tako sto su na brodove ukrcali elitne jedinice pod punom ratnom spremom i usmerili ih na prestonicke bedeme okrenute moru. Carigradski garnizon je upotrebom grcke vatre, koju je sa zidina bacao na napadace, osujetio ovaj junacni pokusaj muslimanskih ratnika. Stavise, Lav III je naredio da se u kriticnom trenutku spusti lanac koji je zatvarao ulaz u Zlatni rog, ali se Arabljani, u strahu da je rec o zamci, nisu usudili da brodovima uplove u zaliv. Umesto toga, povukli su svoje brodovlje i na taj nacin priznali poraz u ovoj fazi sukoba.
Prilicnu pometnju u redove Arabljana unela je i vest da je 8. oktobra 717. godine preminuo njihov kalifa Sulejman koji je u ovom pohodu nastupao krajnje energicno i samopouzdano. Ipak, ni zimsko vreme nije dovelo do prekida opsade, ali su napadaci posle poraza flote mogli da se uzdaju jedino u kopnene trupe. U izvorima nije zabelezena nijedna veca bitka sve do duboko u jesen. Treba dodati da su u inzenjerskoj vestini i u odbrambenim gradjevinama Vizantinci stolecima nadmasivali sve srednjovekovne narode sto im je donosilo znacajnu prednost u sukobima na suvom.
Medjutim, glavna nevolja za Arabljane bili su klimatski uslovi na koje oni jednostavno nisu navikli. Zima 717/718. godine ostala je upamcena kao jedna od najhladnijih u vizantijskoj istoriji. Carigrad je oko sto dana bio okovan snegom i ledom, tako da je u logoru napadaca veliki broj kamila i konja uginuo od gladi. Muslimanski vojnici, sviknuti na toplu i suvu klimu u svojoj otadzbini, veoma su tesko podnosili nadaleko cuvene studene zime u Trakiji. Upravo tu je lezao jedan od najvaznijih razloga njihovog neuspeha pod Carigradom. Vec krajem 717. godine moglo se naslutiti da ce osvajanje „carice gradova” ostati nedostizan san Arabljana. Nailazak proleca 718. godine umesto izvesnog olaksanja doneo je samo nove nevolje i poduhvat koji je poceo s toliko velikim nadanjima pretvorio je u potpunu propast.
U prvim mesecima 718. godine napadacima je stiglo veliko pojacanje - jedna flota, koju je cinilo 400 brodova, doplovila je iz Aleksandrije i usidrila se u Bosforu, a druga, sastavljena od 360 plovila i snabdevena vojnim materijalom i namirnicama, iz Afrike. Medjutim, obe flote su se zbog straha od grcke vatre zaustavile malo podalje od Carigrada, a to je i umanjilo njihovu delotvornost u pomaganju iscrpljenim i uveliko obeshrabrenim sunarodnicima.
Dogodilo se i to da su arabljanski mornari, koji su bili regrutovani medju egipatskim hriscanima, uvidevsi da ce se uspeh tesko postici, ne samo prebegli na stranu Vizantinaca, nego su i vasilevsu Lavu III dostavili podatke o rasporedu neprijateljskog brodovlja. Bez bilo kakvog oklevanja, car je zapovedio da vizantijski brodovi naoruzani grckom vatrom odmah isplove iz carigradske luke i krenu na napadace. Uspeh ovog poduhvata bio je potpun: deo arabljanskih brodova stradao je od vatre, deo se nasukao, a deo je bio zarobljen. Vizantinci su uzeli plen i namirnice, zavrsava opis ovog dogadjaja hronicar Teofan, i s radoscu su se vratili.
Rusevine odbrambenog zida oko Konstantinopolja.
Suvozemne trupe Arabljana svojski su se trudile da se nekako odrze u Trakiji, ali su trpeli strasnu oskudicu namirnica i stocne hrane. Njihovi pokusaji da slanjem pojedinih ceta dobave osnovne potrepstine presecani su na povratku. Upravo na tom planu znacajnu ulogu odigrali su odredi bugarskog vladara Tervela (701-718) koji su strpljivo i neprestano ugrozavali Arabljane i posekli cak 22.000 njihovih vojnika.
U logoru islamskih ratnika zavladala je glad ciji su pratioci bile razne bolesti, sto je dovelo do pravog pomora. Kako saopstava hronicar Teofan, oni su pojeli sve uginule zivotinje - konje, magarce i kamile - a neki pricaju da su jeli i preminule ljude i njihov izmet koji su najpre gnjecili u sudovima, a potom jeli. Ovakve pojave recito govore o ocajnom stanju u kome se nasla arabljanska vojska. U Teofanovoj hronici stoji zapisano da su napadaci shvatili kako Bog i precista Bogorodica cuvaju Carigrad i hriscansko carstvo.
Koliko su ove nevolje desetkovale Arabljane i vidno slabile njihov moral, toliko su obodrile branioce prestonice na Bosforu i ucinile ih hrabrijim i nasrtljivijim, pa su preduzimali napade na neprijatelje. Da bi poraz bio potpun, vizantijski odredi su iz zasede presreli i porazili cete Arabljana koji su hitali u pomoc napadacima. Posto je shvatio da je poduhvat propao, komandant arabljanske vojske prekinuo je opsadu i zapoceo povlacenje. Na drugoj strani, u Carigradu, 15. avgusta 718. godine, zavladala je velika radost jer je smrtna opasnost koja je tacno godinu dana lebdela nad Bosforom bila otklonjena.
Kao i prilikom povratka iz opsade 678. godine, i ovoga puta vecini arabljanskih brodova nije bilo sudjeno da se dokopaju spasonosnih luka na obalama istocnog Sredozemlja. Posle niza uzastopnih nevolja i gubitaka, na obale Sirije prispelo je samo pet od 1800 brodova koji su ucestvovali u opsadi. Nista bolje nisu prosle ni kopnene trupe koje su se posle iskrcavanja na maloazijskoj obali Mramornog mora suvozemnim putem vratile u domovinu. Ako je verovati sacuvanim izvorima koji, doduse, donose vrlo oskudne podatke, Arabljani su pod Carigradom izgubili vise od 100.000 vojnika. Izneseni podaci, kao i posledice ovog cuvenog dogadjaja, opsadu vizantijske prestonice svrstavaju medju najvaznija zbivanja srednjovekovne istorije.
Spiridon Lambros (1851-1919), jedan od pionira moderne grcke vizantologije, uporedio je opsadu Carigrada iz 717/718. godine sa grcko-persijskim ratom i vasilevsa Lava III nazvao Miltijadom srednjovekovnog helenizma. Miltijad je, podsetimo se, atinski vojskovodja koji je 490. godine pre nase ere u cuvenoj bici na Maratonskom polju odneo veliku pobedu nad visestruko brojnijom vojskom Persijanaca.
Tri su dogadjaja od svetskog istorijskog znacaja kojima je bila zaustavljena najezda Arabljana na evropski kontinent. Prvi, i najvazniji, bila je opsada Carigrada od 674. do 678. godine, drugi, takodje veoma znacajan, bila je opsada vizantijske prestonice iz 717/718. godine, a treci se zbio na tlu zapadne Evrope. Arabljanima je, istina, poslo da rukom da se ucvrste na tlu Spanije, ali je njihov pokusaj da se preko Pirineja spuste u danasnju juznu Francusku zavrsio teskim porazom: zaustavio ih je franacki vojskovodja Karlo Martel u cuvenoj bici kod Poatjea 732. godine.
Radivoj Radic
link