Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 19:38:09 GMT -5
Nemanjici i bugarski carevi: Braca po majkama
Verovatno je i u tim srednjovekovnim vezama, kao u svakom braku, bilo ljubavi i strasti, radosti i tuge, odanosti, ali bilo je ponekad i neverstva, svadja i razvoda
Veze sa susednom Bugarskom imale su kljucni znacaj za srpsku drzavu u srednjem veku. Srbija se u 9. i 10. veku nalazila u podredjenom polozaju prema tada vrlo mocnom Bugarskom carstvu. Zabelezeno je i da su 864. godine Srbi u svojim planinama zaustavili i porazili bugarsku vojsku i da su zarobili Vladimira, sina bugarskog cara Borisa. Bugari su opustosili srpske zemlje 924. godine, nakon cega je Srbija jedno vreme bila samo zavisna oblast sve dok se nije oslobodila pod knezom Caslavom Klonimirovicem. I druga srpska drzava - Duklja - odrzavala je bliske veze s Bugarskom. Dukljanski vladar Jovan Vladimir ozenio se kcerkom makedonskog i bugarskog cara Samuila Kosarom. Njegov dalji potomak - dukljanski kralj Bodin - u vreme pobune Bugara protiv Vizantije, cak je bio proglasen bugarskim carem pod imenom Petar (1072. godine).
Izuzetno bliske veze izmedju Srbije i Bugarske uocavaju se i u doba Nemanjica. Srpski vladari uspostavljali su u gotovo svakoj generaciji bracne veze s bugarskim vladarskim porodicama. Cetiri Bugarke bile su udate za Nemanjice, dok su cetiri Srpkinje bile udate za bugarske vladare. O tim bracnim vezama ne znamo mnogo. Srednjovekovni dokumenti, a narocito zivotopisi vladara, nazalost retko ili nikako, ne pominju njihove brakove ili supruznike. Detaljnije je poznata sudbina samo nekih od tih zena, kao i njihovih potomaka, ali nekada je ime supruznika sve sto je istorija sacuvala. Do nas nisu doprle ljubavne zakletve, niti price o ljubakanju u predvecernje sate, o zanesenim pogledima, o stisku ruke, niti zakletve o vecnoj, dozivotnoj vernosti...
Srpkinja - bugarska carica
Srpski kralj Stefan Vladislav, unuk velikog zupana Nemanje, bio je ozenjen Boleslavom, kcerkom znamenitog bugarskog cara Jovana Asena II, jednog od najmocnijih vladara svog doba na Balkanu. Vladislav je dosao na presto Raske uz podrsku tasta iz Bugarske zbacivsi svog starijeg brata Stefana Radoslava (1234. godine). Koristeci svoje veze, Vladislav je uspeo da iz bugarske prestonice Trnova prenese u Srbiju, u manastir Mileseva, mosti svoga strica svetog Save. Naime, prilikom posete dvoru u Trnovu 1226. godine, arhiepiskop Sava razboleo se i umro, pa je tu bio i sahranjen. Medjutim, nakon smrti mocnog tasta, Vladislav gubi podrsku medju srpskim plemstvom. Bio je primoran da preda vlast mladjem bratu Urosu I. U braku s Bugarkom Boleslavom, Vladislav je imao dva sina - zupane Stefana i Desu, kao i jednu kcerku. Sestra Stefana Vladislava, odnosno kci Stefana Prvovencanog, cije ime nije sacuvano, bila je udata za bugarskog sevastokratora Aleksandra, brata cara Jovana Asena II. Njen sin sevastokrator Kalojan podigao je blizu Sofije znamenitu crkvu Bojanu, s cuvenim freskama iz 1259. godine koje su danas upisane na listu svetske bastine Uneska. U natpisu ove crkve Kalojan pominje da je „unuk svetago Stevana kralja Srpskago”.
Jedna druga srpska princeza nepoznatog imena bila je majka bugarskog cara Konstantina Tiha, ciji se portret takodje nalazi u crkvi Bojana. Naime, kci velikog zupana Stefana Nemanje bila je udata za bugarskog velikasa Tiha Asena. Njihov sin, odnosno Nemanjin unuk koji se zvao Konstantin Tih Asen, bio je dve decenije bugarski car (1257-1277). U jednoj povelji Konstantina Tiha pominje se „sv. Simeon Nemanja, deda carstva mi”, a i vizantijski hronicari govore o njemu kao „upola Srbinu”. U Konstantinovo doba u Bugarsku su upali Mongoli i opustosili celu zemlju. Jednom prilikom car Konstantin Tih pao je s konja i slomio nogu. To su iskoristili njegovi neprijatelji, pobunili se i ubili ga. Njegov sin Mihailo Asen nije uspeo da obezbedi ocevo nasledje. I njega su ubili 1300. godine.
Smrt Konstantina Tiha imala je posredni uticaj na vlast u Srbiji. Nekoliko godina kasnije, srpski kralj Dragutin u lovu je pao s konja i takodje slomio nogu. Protumacivsi nezgodu kao Boziju kaznu i setivsi se nesrecne sudbine svog rodjaka u Bugarskoj, Dragutin je resio da izbegne slican kraj. Na saboru u Dezevu, 1282. godine, dobrovoljno je ustupio vlast mladjem bratu Milutinu, zadrzavsi samo neke oblasti na severu Srbije.
Kralj Stefan Uros II Milutin, u nizu veza (bio je ozenjen najmanje pet puta, a mozda i vise), sklopio je brak 1284. godine sa Anom, kcerkom bugarskog cara Georgija I Tertera. Ovaj car bio je kumanskog porekla i vladao je u vreme slabljenja Bugarske kao balkanske sile. Izgubio je vlast 1292. godine. Nakon toga do smrti (1308) ziveo je na dvoru svog sina cara Teodora Svetislava. Kralj Milutin promenio je zenu cim su se promenili njegovi politicki ciljevi. Nakon sto je resio da sklopi mir s vizantijskim carem Andronikom II Paleologom, Milutin je 1299. godine oterao Bugarku Anu i ozenio se carskom kcerkom Simonidom, koja je tada imala samo osam godina. Ana Terter se u drugom braku udala za vizantijskog plemica.
Milutinov (verovatno vanbracni) sin Stefan Uros III Decanski bio je u prvom braku, oko 1293. godine, ozenjen Teodorom, kcerkom bugarskog cara Smileca. Teodora je bila majka najmocnijeg srpskog vladara cara Dusana (umrla 1322). Smilec, deda cara Dusana, bio je bugarski velikas. Dosao je na carski presto 1292. godine. Bio je ozenjen kcerkom vizantijskog sevastokratora Konstantina Paleologa (brata vizantijskog cara Mihaila VIII Paleologa). Prema tome, car Dusan je posredstvom svoje babe, bugarske carice i vizantijske princeze, imao dodatni osnov da pretenduje na carski presto Vizantije. Stefan Decanski i Teodora su, pored Dusana, imali jos jednog sina - Dusicu, koji je umro mlad u Carigradu, u vreme progonstva njegovog oca Stefana Decanskog.
I kcerka kralja Milutina Ana (ili Neda) bila je udata za bugarskog vladara - cara Mihaila Asena III Sismana. Kao i vecina bugarskih careva tog doba, Mihailo nije postao vladar 1323. godine po pravu nasledstva, nego silom i koriscenjem svog polozaja gospodara Vidina.
Osnovao je poslednju carsku dinastiju Bugarske. Ubrzo posle stupanja na presto, slicno kralju Milutinu, Mihailo Sisman se razveo od svoje supruge Srpkinje da bi se ozenio vizantijskom princezom. Kasnije je zaratio sa Srbima, ali je u cuvenoj bici kod Velbuzda, 1330. godine, izgubio i presto i glavu. Ovom bitkom, u kojoj se po ratnickim sposobnostima posebno istakao kraljev sin Stefan Dusan, Srbija se potvrdila kao najznacajnija sila na Balkanu toga doba.
U „Kraljevstvu Slovena” Dubrovcanina Orbina, pripoveda se kako je „U bici bio ranjen i oboren s konja car Mihajlo. Ali posto ga nisu tada prepoznali, kasnije ga je nasao jedan srpski konjanik medju onima koji su se zbog rana bili sklonili u sumu, gde su lezali na zemlji jer se nisu mogli maknuti s mesta. Kad je bio doveden pred kralja Stefana, ovaj mu je rekao da ga je pravedni sud boziji doveo do toga. Na to Bugarin nista ne odgovori, vec obrati pogled prema njemu, podigne prst prema nebu i rece: ‘Neka se ispuni volja Bozja’. Izrekav to, izdahne.”
Mihaila Sismana nasledio je njegov i Anin sin (odnosno unuk kralja Milutina) Jovan Stefan, koji je prethodno s majkom ziveo u izbeglistvu u Srbiji. Medjutim, vec nakon godinu dana, bugarska vlastela se pobunila, zbacila Jovana Stefana s vlasti i dovela na presto njegovog rodjaka Jovana Aleksandra. Jovan Stefan je s majkom ponovo pobegao u Srbiju, a zatim u Dubrovnik, pa u Italiju, gde je i umro oko 1373. godine. Imao je dva brata, Sismana i Mihaila. Njihova majka Ana Nemanjic dugo je zivela u izgnanstvu u Dubrovniku (1337-1346). Njen sin Sisman takodje je umro u Dubrovniku, a sahranjen je u benediktinskoj opatiji na Lokrumu.
Dusanova ljuba
Sledecu srpsko-bugarsku bracnu vezu sklopio je Stefan Uros (IV) Dusan, nakon obaranja i ubistva svog oca Stefana Decanskog. Kao vrlo praktican covek i vladar, nesklon sentimentalnostima, Dusan je „zaboravio” na interese svog brata od tetke, bivseg bugarskog cara Jovana Stefana.
Umesto toga, odlucio je da popravi odnose sa istocnim srpskim susedima, pa je sklopio savez s novim bugarskim carem Jovanom Aleksandrom, koji je dosao na vlast iste godine kad i Dusan. U skladu s obicajima, ovaj savez ucvrscen je brakom Stefana Dusana s carevom sestrom Jelenom, sklopljenim na Uskrs 1332. godine. Car Dusan je, prema tome, imao veoma bliske veze s bugarskim vladarima - i majka i supruga bile su Bugarke. Tako se znacaj bugarskih veza za Srbiju potvrdjuje i u licnosti najmocnijeg od srpskih srednjovekovnih vladara.
Carica Jelena bila je zena cvrstih stavova. Gotovo redovno pojavljuje se na freskama, dostojanstveno prikazana uz svog supruga, kralja, a kasnije cara, koji je ocigledno za nju bio veoma vezan. Vizantijski car i pisac Kantakuzin „hvali njenu recitost, bistrinu pogleda i politicku mudrost”. Na osnovu brojnih portreta, sacuvanih na freskama, Jelena se opisuje kao „crnomanjasta, lepo razvijena, nimalo gojazna. Nos tanak i dugacak. Obrve tanke i visoko izvijene u luk. Oci malo zuckaste, pomalo kose, mongolske. Iako pokriven ogrlicom, vidi se da je vrat dugacak i tanak.” U jednom dubrovackom pismu pominje se „velika ljubav” Dusanova prema Jeleni. Doduse, brak je prvih godina pomutila cinjenica da Jelena nije mogla svom suprugu da rodi naslednika. To je bio glavni zadatak koji je imala snaha u bilo kojoj vladarskoj porodici.
Zapostavljanje ovog „drzavnog zadatka” povlacilo je za posledicu razvod. U jednom trenutku, ovakva sudbina zapretila je i braku Dusana i Jelene. Naime, posle cetiri godine, Dusan je izgubio strpljenje, pa je 1336. godine preko Dubrovnika poslao emisare po Evropi, ne bi li sebi nasao novu mladu. Izbor je pao na princezu Elizabetu, devetnaestogodisnju necaku austrijskog vojvode i kcerku pokojnog nemackog kralja. Bracni pregovori koji su bili vec daleko odmakli, nenadano su zavrseni. U jednoj austrijskoj hronici navodi se da je mlada princeza bila toliko uzasnuta mogucnoscu da se uda za „sizmatika” (tj. pravoslavca), pa makar on bio i mocni kralj Srbije, da je pala u postelju i nedugo zatim umrla (oktobra 1336. godine). Razlog smrti austrijske princeze verovatno nije ono sto je zapisao zlonamerni katolicki opat. No, izgleda da je neuspeh ove zamisli imao povoljan uticaj na vezu izmedju Dusana i Jelene. Naime, vec naredne, 1337. godine, „leta od stvaranja sveta 684.”, rodjen je naslednik - poslednji od Nemanjica - Uros (kasnije car).
Posle Dusanovog krunisanja za cara „Romeja i Srba”, Jelena je postala carica (1345. godine). Jelenin brat Jovan Asen, koji je ziveo na srpskom dvoru, istovremeno je proglasen za srpskog „despota” sto je, prema vizantijskom carskom ceremonijalu, bila titula odmah ispod carske koju su dobijali najblizi carevi srodnici (drugi „despot” postao je Dusanov polubrat Simeon). Nakon Dusanove smrti (1355), carica Jelena vladala je jednim delom srpskog carstva, oko grada Sera. Uskoro se zamonasila uzevsi manastirsko ime Jelisaveta (oko 1359). Jelena je, izgleda, posredovala u zenidbi svoga sina cara Urosa.
Godine 1360. Uros se ozenio vlaskom princezom Anom, svastikom bugarskog naslednika prestola. Tako je i poslednji Nemanjic sklopio brak koji je bar delimicno bio posledica bugarskih veza. Jelena je zivela dovoljno dugo da dozivi raspad mocne drzave koju nejaki Uros nije bio u stanju da odrzi. Umrla je 7. 11. 1376. godine kao velikoshimnica Jevgenija. Njen brat, despot Jovan Komnen Asen, umro je pre nje, oko 1363. godine. Upravljao je gradovima Albanije: Valona, Kanina, Berat. Jovanova kci Komnina bila je udata za zetskog vladara Balsu II Balsica.
I sledeca dinastija srpskih vladara - porodica kneza Lazara Hrebeljanovica - uspostavila je bliske veze s bugarskim carevima. Kci kneza Lazara i kneginje Milice po imenu Draginja (ili Dragana) udala se oko 1386. godine za cara Jovana Sismana (1371-1393), poslednjeg bugarskog vladara u Trnovu. Posle osvajanja Trnova, Jovan Sisman je umro u turskom zarobljenistvu 1395. godine. Car Jovan Sisman i Draginja imali su vise dece: Aleksandra, Fruzina, Keracu, Asena. Njihov sin Aleksandar odveden je u Malu Aziju gde je primio islam i dobio od sultana Bajazita I jednu oblast na Crnom moru. Kasnije je bio upravnik Smirne. Poginuo je 1418. godine u ustanku neke islamske sekte. Tako se, pod dalekim azijskim nebom, setno zavrsila prica o potomstvu iz bugarsko-srpskih vladarskih brakova.
Najzad, kraj jednog od poslednjih predstavnika bugarske carske dinastije takodje je bio povezan sa Srbijom. Sin poslednjeg vladara Vidina koji se zvao Konstantin, umro je 1422. godine u Beogradu gde je, kao izbeglica, boravio na dvoru despota Stefana Lazarevica. U biografiji despota Stefana prica se kako „blagocestivi ovaj (tj. despot) oplakivase (Konstantina) kao prisnog brata i mnogo razdade za dusu njegovu”.
Dusko Lopandic
link
Verovatno je i u tim srednjovekovnim vezama, kao u svakom braku, bilo ljubavi i strasti, radosti i tuge, odanosti, ali bilo je ponekad i neverstva, svadja i razvoda
Veze sa susednom Bugarskom imale su kljucni znacaj za srpsku drzavu u srednjem veku. Srbija se u 9. i 10. veku nalazila u podredjenom polozaju prema tada vrlo mocnom Bugarskom carstvu. Zabelezeno je i da su 864. godine Srbi u svojim planinama zaustavili i porazili bugarsku vojsku i da su zarobili Vladimira, sina bugarskog cara Borisa. Bugari su opustosili srpske zemlje 924. godine, nakon cega je Srbija jedno vreme bila samo zavisna oblast sve dok se nije oslobodila pod knezom Caslavom Klonimirovicem. I druga srpska drzava - Duklja - odrzavala je bliske veze s Bugarskom. Dukljanski vladar Jovan Vladimir ozenio se kcerkom makedonskog i bugarskog cara Samuila Kosarom. Njegov dalji potomak - dukljanski kralj Bodin - u vreme pobune Bugara protiv Vizantije, cak je bio proglasen bugarskim carem pod imenom Petar (1072. godine).
Izuzetno bliske veze izmedju Srbije i Bugarske uocavaju se i u doba Nemanjica. Srpski vladari uspostavljali su u gotovo svakoj generaciji bracne veze s bugarskim vladarskim porodicama. Cetiri Bugarke bile su udate za Nemanjice, dok su cetiri Srpkinje bile udate za bugarske vladare. O tim bracnim vezama ne znamo mnogo. Srednjovekovni dokumenti, a narocito zivotopisi vladara, nazalost retko ili nikako, ne pominju njihove brakove ili supruznike. Detaljnije je poznata sudbina samo nekih od tih zena, kao i njihovih potomaka, ali nekada je ime supruznika sve sto je istorija sacuvala. Do nas nisu doprle ljubavne zakletve, niti price o ljubakanju u predvecernje sate, o zanesenim pogledima, o stisku ruke, niti zakletve o vecnoj, dozivotnoj vernosti...
Srpkinja - bugarska carica
Srpski kralj Stefan Vladislav, unuk velikog zupana Nemanje, bio je ozenjen Boleslavom, kcerkom znamenitog bugarskog cara Jovana Asena II, jednog od najmocnijih vladara svog doba na Balkanu. Vladislav je dosao na presto Raske uz podrsku tasta iz Bugarske zbacivsi svog starijeg brata Stefana Radoslava (1234. godine). Koristeci svoje veze, Vladislav je uspeo da iz bugarske prestonice Trnova prenese u Srbiju, u manastir Mileseva, mosti svoga strica svetog Save. Naime, prilikom posete dvoru u Trnovu 1226. godine, arhiepiskop Sava razboleo se i umro, pa je tu bio i sahranjen. Medjutim, nakon smrti mocnog tasta, Vladislav gubi podrsku medju srpskim plemstvom. Bio je primoran da preda vlast mladjem bratu Urosu I. U braku s Bugarkom Boleslavom, Vladislav je imao dva sina - zupane Stefana i Desu, kao i jednu kcerku. Sestra Stefana Vladislava, odnosno kci Stefana Prvovencanog, cije ime nije sacuvano, bila je udata za bugarskog sevastokratora Aleksandra, brata cara Jovana Asena II. Njen sin sevastokrator Kalojan podigao je blizu Sofije znamenitu crkvu Bojanu, s cuvenim freskama iz 1259. godine koje su danas upisane na listu svetske bastine Uneska. U natpisu ove crkve Kalojan pominje da je „unuk svetago Stevana kralja Srpskago”.
Jedna druga srpska princeza nepoznatog imena bila je majka bugarskog cara Konstantina Tiha, ciji se portret takodje nalazi u crkvi Bojana. Naime, kci velikog zupana Stefana Nemanje bila je udata za bugarskog velikasa Tiha Asena. Njihov sin, odnosno Nemanjin unuk koji se zvao Konstantin Tih Asen, bio je dve decenije bugarski car (1257-1277). U jednoj povelji Konstantina Tiha pominje se „sv. Simeon Nemanja, deda carstva mi”, a i vizantijski hronicari govore o njemu kao „upola Srbinu”. U Konstantinovo doba u Bugarsku su upali Mongoli i opustosili celu zemlju. Jednom prilikom car Konstantin Tih pao je s konja i slomio nogu. To su iskoristili njegovi neprijatelji, pobunili se i ubili ga. Njegov sin Mihailo Asen nije uspeo da obezbedi ocevo nasledje. I njega su ubili 1300. godine.
Smrt Konstantina Tiha imala je posredni uticaj na vlast u Srbiji. Nekoliko godina kasnije, srpski kralj Dragutin u lovu je pao s konja i takodje slomio nogu. Protumacivsi nezgodu kao Boziju kaznu i setivsi se nesrecne sudbine svog rodjaka u Bugarskoj, Dragutin je resio da izbegne slican kraj. Na saboru u Dezevu, 1282. godine, dobrovoljno je ustupio vlast mladjem bratu Milutinu, zadrzavsi samo neke oblasti na severu Srbije.
Kralj Stefan Uros II Milutin, u nizu veza (bio je ozenjen najmanje pet puta, a mozda i vise), sklopio je brak 1284. godine sa Anom, kcerkom bugarskog cara Georgija I Tertera. Ovaj car bio je kumanskog porekla i vladao je u vreme slabljenja Bugarske kao balkanske sile. Izgubio je vlast 1292. godine. Nakon toga do smrti (1308) ziveo je na dvoru svog sina cara Teodora Svetislava. Kralj Milutin promenio je zenu cim su se promenili njegovi politicki ciljevi. Nakon sto je resio da sklopi mir s vizantijskim carem Andronikom II Paleologom, Milutin je 1299. godine oterao Bugarku Anu i ozenio se carskom kcerkom Simonidom, koja je tada imala samo osam godina. Ana Terter se u drugom braku udala za vizantijskog plemica.
Bitka kod Velbuzda izmedju Srba i Bugara (1330)
„...I Gospodin kralj (tj. Stefan Decanski) ustroji svoje vojnike na cete (pukove) veoma smisleno i razumno; jedan deo izabranih svojih vojnika odluci da ide na rat sa sinom njegovim, mladim kraljem (tj. Dusanom), a sam sa drugim delom vojske; i tako se ustremi na rat, govoreci: ‘U ime tvoje, Gospode, pognacu neprijatelje moje i pobedicu ih’. I tada zatrubise ubojne trube, sudari se oruzje s obe strane, i konji frktom zarzase, i bio je veliki vapaj. Mladici previsokoga kralja, tako ustrojeni na rat, na obe ruke streljahu i nista nisu gresili, i pocese se mocno boriti, stojahu krepko, ne razilazeci se nijedan od drugoga. I tako boreci se, bi veliko padanje Bugara, i tako odoli srpska sila...”
(Danilov nastavljac)
Milutinov (verovatno vanbracni) sin Stefan Uros III Decanski bio je u prvom braku, oko 1293. godine, ozenjen Teodorom, kcerkom bugarskog cara Smileca. Teodora je bila majka najmocnijeg srpskog vladara cara Dusana (umrla 1322). Smilec, deda cara Dusana, bio je bugarski velikas. Dosao je na carski presto 1292. godine. Bio je ozenjen kcerkom vizantijskog sevastokratora Konstantina Paleologa (brata vizantijskog cara Mihaila VIII Paleologa). Prema tome, car Dusan je posredstvom svoje babe, bugarske carice i vizantijske princeze, imao dodatni osnov da pretenduje na carski presto Vizantije. Stefan Decanski i Teodora su, pored Dusana, imali jos jednog sina - Dusicu, koji je umro mlad u Carigradu, u vreme progonstva njegovog oca Stefana Decanskog.
I kcerka kralja Milutina Ana (ili Neda) bila je udata za bugarskog vladara - cara Mihaila Asena III Sismana. Kao i vecina bugarskih careva tog doba, Mihailo nije postao vladar 1323. godine po pravu nasledstva, nego silom i koriscenjem svog polozaja gospodara Vidina.
Osnovao je poslednju carsku dinastiju Bugarske. Ubrzo posle stupanja na presto, slicno kralju Milutinu, Mihailo Sisman se razveo od svoje supruge Srpkinje da bi se ozenio vizantijskom princezom. Kasnije je zaratio sa Srbima, ali je u cuvenoj bici kod Velbuzda, 1330. godine, izgubio i presto i glavu. Ovom bitkom, u kojoj se po ratnickim sposobnostima posebno istakao kraljev sin Stefan Dusan, Srbija se potvrdila kao najznacajnija sila na Balkanu toga doba.
U „Kraljevstvu Slovena” Dubrovcanina Orbina, pripoveda se kako je „U bici bio ranjen i oboren s konja car Mihajlo. Ali posto ga nisu tada prepoznali, kasnije ga je nasao jedan srpski konjanik medju onima koji su se zbog rana bili sklonili u sumu, gde su lezali na zemlji jer se nisu mogli maknuti s mesta. Kad je bio doveden pred kralja Stefana, ovaj mu je rekao da ga je pravedni sud boziji doveo do toga. Na to Bugarin nista ne odgovori, vec obrati pogled prema njemu, podigne prst prema nebu i rece: ‘Neka se ispuni volja Bozja’. Izrekav to, izdahne.”
Mihaila Sismana nasledio je njegov i Anin sin (odnosno unuk kralja Milutina) Jovan Stefan, koji je prethodno s majkom ziveo u izbeglistvu u Srbiji. Medjutim, vec nakon godinu dana, bugarska vlastela se pobunila, zbacila Jovana Stefana s vlasti i dovela na presto njegovog rodjaka Jovana Aleksandra. Jovan Stefan je s majkom ponovo pobegao u Srbiju, a zatim u Dubrovnik, pa u Italiju, gde je i umro oko 1373. godine. Imao je dva brata, Sismana i Mihaila. Njihova majka Ana Nemanjic dugo je zivela u izgnanstvu u Dubrovniku (1337-1346). Njen sin Sisman takodje je umro u Dubrovniku, a sahranjen je u benediktinskoj opatiji na Lokrumu.
Dusanova ljuba
Sledecu srpsko-bugarsku bracnu vezu sklopio je Stefan Uros (IV) Dusan, nakon obaranja i ubistva svog oca Stefana Decanskog. Kao vrlo praktican covek i vladar, nesklon sentimentalnostima, Dusan je „zaboravio” na interese svog brata od tetke, bivseg bugarskog cara Jovana Stefana.
Umesto toga, odlucio je da popravi odnose sa istocnim srpskim susedima, pa je sklopio savez s novim bugarskim carem Jovanom Aleksandrom, koji je dosao na vlast iste godine kad i Dusan. U skladu s obicajima, ovaj savez ucvrscen je brakom Stefana Dusana s carevom sestrom Jelenom, sklopljenim na Uskrs 1332. godine. Car Dusan je, prema tome, imao veoma bliske veze s bugarskim vladarima - i majka i supruga bile su Bugarke. Tako se znacaj bugarskih veza za Srbiju potvrdjuje i u licnosti najmocnijeg od srpskih srednjovekovnih vladara.
Carica Jelena bila je zena cvrstih stavova. Gotovo redovno pojavljuje se na freskama, dostojanstveno prikazana uz svog supruga, kralja, a kasnije cara, koji je ocigledno za nju bio veoma vezan. Vizantijski car i pisac Kantakuzin „hvali njenu recitost, bistrinu pogleda i politicku mudrost”. Na osnovu brojnih portreta, sacuvanih na freskama, Jelena se opisuje kao „crnomanjasta, lepo razvijena, nimalo gojazna. Nos tanak i dugacak. Obrve tanke i visoko izvijene u luk. Oci malo zuckaste, pomalo kose, mongolske. Iako pokriven ogrlicom, vidi se da je vrat dugacak i tanak.” U jednom dubrovackom pismu pominje se „velika ljubav” Dusanova prema Jeleni. Doduse, brak je prvih godina pomutila cinjenica da Jelena nije mogla svom suprugu da rodi naslednika. To je bio glavni zadatak koji je imala snaha u bilo kojoj vladarskoj porodici.
Zapostavljanje ovog „drzavnog zadatka” povlacilo je za posledicu razvod. U jednom trenutku, ovakva sudbina zapretila je i braku Dusana i Jelene. Naime, posle cetiri godine, Dusan je izgubio strpljenje, pa je 1336. godine preko Dubrovnika poslao emisare po Evropi, ne bi li sebi nasao novu mladu. Izbor je pao na princezu Elizabetu, devetnaestogodisnju necaku austrijskog vojvode i kcerku pokojnog nemackog kralja. Bracni pregovori koji su bili vec daleko odmakli, nenadano su zavrseni. U jednoj austrijskoj hronici navodi se da je mlada princeza bila toliko uzasnuta mogucnoscu da se uda za „sizmatika” (tj. pravoslavca), pa makar on bio i mocni kralj Srbije, da je pala u postelju i nedugo zatim umrla (oktobra 1336. godine). Razlog smrti austrijske princeze verovatno nije ono sto je zapisao zlonamerni katolicki opat. No, izgleda da je neuspeh ove zamisli imao povoljan uticaj na vezu izmedju Dusana i Jelene. Naime, vec naredne, 1337. godine, „leta od stvaranja sveta 684.”, rodjen je naslednik - poslednji od Nemanjica - Uros (kasnije car).
Posle Dusanovog krunisanja za cara „Romeja i Srba”, Jelena je postala carica (1345. godine). Jelenin brat Jovan Asen, koji je ziveo na srpskom dvoru, istovremeno je proglasen za srpskog „despota” sto je, prema vizantijskom carskom ceremonijalu, bila titula odmah ispod carske koju su dobijali najblizi carevi srodnici (drugi „despot” postao je Dusanov polubrat Simeon). Nakon Dusanove smrti (1355), carica Jelena vladala je jednim delom srpskog carstva, oko grada Sera. Uskoro se zamonasila uzevsi manastirsko ime Jelisaveta (oko 1359). Jelena je, izgleda, posredovala u zenidbi svoga sina cara Urosa.
Godine 1360. Uros se ozenio vlaskom princezom Anom, svastikom bugarskog naslednika prestola. Tako je i poslednji Nemanjic sklopio brak koji je bar delimicno bio posledica bugarskih veza. Jelena je zivela dovoljno dugo da dozivi raspad mocne drzave koju nejaki Uros nije bio u stanju da odrzi. Umrla je 7. 11. 1376. godine kao velikoshimnica Jevgenija. Njen brat, despot Jovan Komnen Asen, umro je pre nje, oko 1363. godine. Upravljao je gradovima Albanije: Valona, Kanina, Berat. Jovanova kci Komnina bila je udata za zetskog vladara Balsu II Balsica.
I sledeca dinastija srpskih vladara - porodica kneza Lazara Hrebeljanovica - uspostavila je bliske veze s bugarskim carevima. Kci kneza Lazara i kneginje Milice po imenu Draginja (ili Dragana) udala se oko 1386. godine za cara Jovana Sismana (1371-1393), poslednjeg bugarskog vladara u Trnovu. Posle osvajanja Trnova, Jovan Sisman je umro u turskom zarobljenistvu 1395. godine. Car Jovan Sisman i Draginja imali su vise dece: Aleksandra, Fruzina, Keracu, Asena. Njihov sin Aleksandar odveden je u Malu Aziju gde je primio islam i dobio od sultana Bajazita I jednu oblast na Crnom moru. Kasnije je bio upravnik Smirne. Poginuo je 1418. godine u ustanku neke islamske sekte. Tako se, pod dalekim azijskim nebom, setno zavrsila prica o potomstvu iz bugarsko-srpskih vladarskih brakova.
Najzad, kraj jednog od poslednjih predstavnika bugarske carske dinastije takodje je bio povezan sa Srbijom. Sin poslednjeg vladara Vidina koji se zvao Konstantin, umro je 1422. godine u Beogradu gde je, kao izbeglica, boravio na dvoru despota Stefana Lazarevica. U biografiji despota Stefana prica se kako „blagocestivi ovaj (tj. despot) oplakivase (Konstantina) kao prisnog brata i mnogo razdade za dusu njegovu”.
Dusko Lopandic
link