Post by radovic on Jul 12, 2009 9:56:13 GMT -5
Velikom nauèniku se najviše dopao Kalemegdan
Ajnštajn tražio posao u Beogradu
Autor: Branislav Krivokapiæ | 12.07.2009. - 00:01
Albertov posao u Uredu za duhovnu svojinu je vrlo dosadan. Da li bi u Beogradu ljudi naše vrste mogli nešto naæi? Pristali bismo i da budemo nastavnici nemaèkog jezika u nekoj školi – pisala je 1903. iz Berna Mileva Mariæ svojoj najboljoj prijateljici Heleni Kaufler-Saviæ.
„Šta bi bilo da se Ajnštajn zaposlio u Beogradu? Da li bi mala Srbija bila dovoljna scena za takvog genija”, pita se Helenin unuk, profesor Milan Popoviæ, do kojeg smo došli tragom prièe emitovane u emisiji „Ekskluzivno“ Mire Adanje-Polak. Profesora Popoviæa posetili smo u njegovoj kuæu na Vraèaru u kojoj su pre više od jednog veka boravili Mileva i Albert Ajnštajn. Helena Kaufler, roðena Beèlijka, Milevu Mariæ je upoznala na studijama u Cirihu, gradu u kom je prvi put srela i svog buduæeg supruga Milivoja Saviæa, inženjera tehnologije iz Užica. Taj susret, seæa se Popoviæ, izrodio se u neverovatnu kombinaciju: deda, visok dva metra i težak 140 kilograma, i baka, visoka metar i po i teška jedva 50 kila. Ali, dobro su se slagali jer znalo se ko je komandant parade. Naravno – baka.
Najdraža Helena
Mileva i Helena ubrzo postaju najbolje prijateljice. Prvo pismo Heleni 1899. Mileva poèinje sa „Draga gospoðice Kaufler“, a veæ 1901. obraæa joj se sa „Najdraža moja Helena“. I to je prijateljstvo potrajalo sve do Drugog svetskog rata. Od zapaljenja pluæa izazvanog lošom ishranom Helena je u Beogradu umrla 1944, a Mileva je, izmuèena problemima s mlaðim sinom Eduardom, obolelim od šizofrenije, život završila 1948. u Cirihu, gde je i sahranjena na groblju Nordhajm.
Ajnštajn se nije zaposlio u Beogradu, ali je profesor Popoviæ na osnovu prepiske svoje bake s Milevom i Albertom i mnoštva starih fotografija napisao tri knjige, a pisanje poslednje od njih – „Jedno prijateljstvo“, kako kaže, pomoglo mu je da lakše prebrodi rat i NATO bombardovanje. Zahvaljujuæi autentiènosti i visokoj dozi nepristrasnosti, knjige Milana Popoviæa, penzionisanog neuropsihijatra Instituta za mentalno zdravlje, bivšeg dekana Filozofskog fakulteta i redovnog èlana Evropske akademije nauka u Salcburgu, predstavljaju dragocen doprinos istoriji svetske nauke.
Razvod pitanje života
Iz prepiske koja se odvijala u trouglu Mileva–Albert–Helena, Popoviæ kao posebno znaèajna izdvaja dva pisma. U prvom iz septembra 1916. Ajnštajn njegovoj baki pokušava da objasni zašto je napustio Milevu (u to vreme veæ je imao novu ljubavnicu, roðaku Elzu Lovental, sa kojom se kasnije oženio). „Razdvajanje od Mice bilo je za mene pitanje života“, piše Albert u pismu Heleni. I izražavajuæi žaljenje zbog Milevine bolesti, dodaje: „Uprkos ovom mom interesovanju, ona za mene jeste i uvek æe ostati amputiran deo tela.“
Ovakva terminologija, kaže Popoviæ, pokazuje da se radi o afektivnoj nepodnošljivosti svojstvenoj teškim braènim krizama. A hladno priznanje „odrièem se i svojih deèaka“ potvrðuje da su potreba za stvaranjem i nauène vizije Ajnštajnu bile važnije i od njegovih najbližih.
Razlaz sa Albertom Milevu je bacio u tešku depresiju i gotovo totalnu oduzetost. Ali najbolja prijateljica joj je i tada pritekla u pomoæ. Kao izbeglica u jednom selu kod Lozane Helena je, uz svoje dve kæerke i još tri sestrièine, smogla snage da ode kod Mileve i preko leta kod sebe dovede njene i Albertove sinove – Hansa Alberta i Eduarda.
Milevina vizija
Drugo pismo koje Popoviæ izdvaja kao važno ide u prilog tvrdnjama da je Mileva Mariæ, srpska matematièarka iz Titela, veoma doprinela ranim radovima jednog od najgenijalnijih ljudi 20. veka. Na samom poèetku poznanstva, dok su još jedno drugom persirali, Mileva je 1897. godine iz Hajdelberga Albertu napisala:
„Ja ne verujem da treba kriviti strukturu ljudskog mozga za èinjenicu da èovek ne može da shvati beskonaènost. Èovek je to svakako u stanju ukoliko u svojim mladim danima, kada uèi da percipira, ne bi tako surovo bio ogranièen na zemlju, pa èak i više na gnezdo izmeðu èetiri zida, namesto da mu bude omoguæeno da izaðe malo napolje u univerzum. Èovek je u stanju da u svojoj imaginaciji zamisli bezgraniènu sreæu i trebalo bi da može da shvati i beskonaènost prostora. Ja mislim da je to èak mnogo lakše…“
Pristrasni biografi
Konstatujuæi da je Mileva znatno pre nego što je poèela da živi sa Ajnštajnom razmišljala o problemima vezanim za beskonaènost, Popoviæ zakljuèuje:
„Nezavisna, pametna, metodièna, senzibilna, strasno predana nauci i visokocenjena od Alberta, ona sigurno nije predstavljala samo eho Ajnštajnove misli, pasivnog svedoka njegovog stvaranja.“
Najveæi broj Ajnštajnovih biografa osporava bilo kakvu znaèajniju Milevinu ulogu u teoriji relativiteta, a za mnoge od njih Mileva je mraèna i depresivna žena, što znatno otežava nepristrasno ocenjivanje istinskog nauènog znaèaja Mileve Mariæ. Profesor Popoviæ, meðutim, kaže da je Mileva sigurno bila darovita i hrabra žena koja Ajnštajnu nije samo kuvala kafu.
Jedina devojèica u razredu
– U svakoj školi u koju je išla Milena je bila najbolji ðak. Kada je prešla u Zagreb, napisala je molbu Upravi kraljevske gimnazije, koja je bila iskljuèivo muška, da joj dozvoli da pohaða èasove matematike i fizike. I dozvolili su joj, pa je Milena bila jedina devojèica u razredu, zbog èega je èesto bila predmet podsmeha – kaže Popoviæ.
Albertu se dopao Kalemegdan
Ajnštajnovi su 1905. boravili u kuæi Saviæevih na Vraèaru i zajedno s njima proveli nedelju dana na jezeru koje je postojalo u selu Kijevo kod Rakovice, gde su Milivoje i Albert voleli da veslaju.
– Ajnštajnu se jako dopao Kelemegdan. On je voleo da prièa viceve i jako se trudio da stvori sliku o sebi kao nekonvencionalnom èoveku – kaže profesor Popoviæ.
Svedoèanstvo
Albert Ajnštajn i Mileva Mariæ na terasi svog stana u Cirihu (slika 1). Profesor Milan Popoviæ (85) imao je prilike da upozna prijateljicu svoje bake Milevu i njenog supruga Ajnštajna (slik 2). Sinovi Mileve i Alberta – mlaði Eduard (levo) i stariji Hans Albert (desno) (slika 3). Kuæa u na Vraèaru u koju su dolazili Mileva i Albert (slika 4). Helenin muž Milivoje Saviæ s Albertom Ajnštajnom je veslao po jezeru koje je postojalo u selu Kijevo, kod Rakovice (slika 5). Mileva s Eduardom (gore levo), Hansom Albertom (dole levo) i njegovom suprugom (sa šeširom) (slika 6). Helena Kaufler-Saviæ, najbolja prijateljica Mileve Mariæ (slika 7).
Ajnštajn tražio posao u Beogradu
Autor: Branislav Krivokapiæ | 12.07.2009. - 00:01
Albertov posao u Uredu za duhovnu svojinu je vrlo dosadan. Da li bi u Beogradu ljudi naše vrste mogli nešto naæi? Pristali bismo i da budemo nastavnici nemaèkog jezika u nekoj školi – pisala je 1903. iz Berna Mileva Mariæ svojoj najboljoj prijateljici Heleni Kaufler-Saviæ.
„Šta bi bilo da se Ajnštajn zaposlio u Beogradu? Da li bi mala Srbija bila dovoljna scena za takvog genija”, pita se Helenin unuk, profesor Milan Popoviæ, do kojeg smo došli tragom prièe emitovane u emisiji „Ekskluzivno“ Mire Adanje-Polak. Profesora Popoviæa posetili smo u njegovoj kuæu na Vraèaru u kojoj su pre više od jednog veka boravili Mileva i Albert Ajnštajn. Helena Kaufler, roðena Beèlijka, Milevu Mariæ je upoznala na studijama u Cirihu, gradu u kom je prvi put srela i svog buduæeg supruga Milivoja Saviæa, inženjera tehnologije iz Užica. Taj susret, seæa se Popoviæ, izrodio se u neverovatnu kombinaciju: deda, visok dva metra i težak 140 kilograma, i baka, visoka metar i po i teška jedva 50 kila. Ali, dobro su se slagali jer znalo se ko je komandant parade. Naravno – baka.
Najdraža Helena
Mileva i Helena ubrzo postaju najbolje prijateljice. Prvo pismo Heleni 1899. Mileva poèinje sa „Draga gospoðice Kaufler“, a veæ 1901. obraæa joj se sa „Najdraža moja Helena“. I to je prijateljstvo potrajalo sve do Drugog svetskog rata. Od zapaljenja pluæa izazvanog lošom ishranom Helena je u Beogradu umrla 1944, a Mileva je, izmuèena problemima s mlaðim sinom Eduardom, obolelim od šizofrenije, život završila 1948. u Cirihu, gde je i sahranjena na groblju Nordhajm.
Ajnštajn se nije zaposlio u Beogradu, ali je profesor Popoviæ na osnovu prepiske svoje bake s Milevom i Albertom i mnoštva starih fotografija napisao tri knjige, a pisanje poslednje od njih – „Jedno prijateljstvo“, kako kaže, pomoglo mu je da lakše prebrodi rat i NATO bombardovanje. Zahvaljujuæi autentiènosti i visokoj dozi nepristrasnosti, knjige Milana Popoviæa, penzionisanog neuropsihijatra Instituta za mentalno zdravlje, bivšeg dekana Filozofskog fakulteta i redovnog èlana Evropske akademije nauka u Salcburgu, predstavljaju dragocen doprinos istoriji svetske nauke.
Razvod pitanje života
Iz prepiske koja se odvijala u trouglu Mileva–Albert–Helena, Popoviæ kao posebno znaèajna izdvaja dva pisma. U prvom iz septembra 1916. Ajnštajn njegovoj baki pokušava da objasni zašto je napustio Milevu (u to vreme veæ je imao novu ljubavnicu, roðaku Elzu Lovental, sa kojom se kasnije oženio). „Razdvajanje od Mice bilo je za mene pitanje života“, piše Albert u pismu Heleni. I izražavajuæi žaljenje zbog Milevine bolesti, dodaje: „Uprkos ovom mom interesovanju, ona za mene jeste i uvek æe ostati amputiran deo tela.“
Ovakva terminologija, kaže Popoviæ, pokazuje da se radi o afektivnoj nepodnošljivosti svojstvenoj teškim braènim krizama. A hladno priznanje „odrièem se i svojih deèaka“ potvrðuje da su potreba za stvaranjem i nauène vizije Ajnštajnu bile važnije i od njegovih najbližih.
Razlaz sa Albertom Milevu je bacio u tešku depresiju i gotovo totalnu oduzetost. Ali najbolja prijateljica joj je i tada pritekla u pomoæ. Kao izbeglica u jednom selu kod Lozane Helena je, uz svoje dve kæerke i još tri sestrièine, smogla snage da ode kod Mileve i preko leta kod sebe dovede njene i Albertove sinove – Hansa Alberta i Eduarda.
Milevina vizija
Drugo pismo koje Popoviæ izdvaja kao važno ide u prilog tvrdnjama da je Mileva Mariæ, srpska matematièarka iz Titela, veoma doprinela ranim radovima jednog od najgenijalnijih ljudi 20. veka. Na samom poèetku poznanstva, dok su još jedno drugom persirali, Mileva je 1897. godine iz Hajdelberga Albertu napisala:
„Ja ne verujem da treba kriviti strukturu ljudskog mozga za èinjenicu da èovek ne može da shvati beskonaènost. Èovek je to svakako u stanju ukoliko u svojim mladim danima, kada uèi da percipira, ne bi tako surovo bio ogranièen na zemlju, pa èak i više na gnezdo izmeðu èetiri zida, namesto da mu bude omoguæeno da izaðe malo napolje u univerzum. Èovek je u stanju da u svojoj imaginaciji zamisli bezgraniènu sreæu i trebalo bi da može da shvati i beskonaènost prostora. Ja mislim da je to èak mnogo lakše…“
Pristrasni biografi
Konstatujuæi da je Mileva znatno pre nego što je poèela da živi sa Ajnštajnom razmišljala o problemima vezanim za beskonaènost, Popoviæ zakljuèuje:
„Nezavisna, pametna, metodièna, senzibilna, strasno predana nauci i visokocenjena od Alberta, ona sigurno nije predstavljala samo eho Ajnštajnove misli, pasivnog svedoka njegovog stvaranja.“
Najveæi broj Ajnštajnovih biografa osporava bilo kakvu znaèajniju Milevinu ulogu u teoriji relativiteta, a za mnoge od njih Mileva je mraèna i depresivna žena, što znatno otežava nepristrasno ocenjivanje istinskog nauènog znaèaja Mileve Mariæ. Profesor Popoviæ, meðutim, kaže da je Mileva sigurno bila darovita i hrabra žena koja Ajnštajnu nije samo kuvala kafu.
Jedina devojèica u razredu
– U svakoj školi u koju je išla Milena je bila najbolji ðak. Kada je prešla u Zagreb, napisala je molbu Upravi kraljevske gimnazije, koja je bila iskljuèivo muška, da joj dozvoli da pohaða èasove matematike i fizike. I dozvolili su joj, pa je Milena bila jedina devojèica u razredu, zbog èega je èesto bila predmet podsmeha – kaže Popoviæ.
Albertu se dopao Kalemegdan
Ajnštajnovi su 1905. boravili u kuæi Saviæevih na Vraèaru i zajedno s njima proveli nedelju dana na jezeru koje je postojalo u selu Kijevo kod Rakovice, gde su Milivoje i Albert voleli da veslaju.
– Ajnštajnu se jako dopao Kelemegdan. On je voleo da prièa viceve i jako se trudio da stvori sliku o sebi kao nekonvencionalnom èoveku – kaže profesor Popoviæ.
Svedoèanstvo
Albert Ajnštajn i Mileva Mariæ na terasi svog stana u Cirihu (slika 1). Profesor Milan Popoviæ (85) imao je prilike da upozna prijateljicu svoje bake Milevu i njenog supruga Ajnštajna (slik 2). Sinovi Mileve i Alberta – mlaði Eduard (levo) i stariji Hans Albert (desno) (slika 3). Kuæa u na Vraèaru u koju su dolazili Mileva i Albert (slika 4). Helenin muž Milivoje Saviæ s Albertom Ajnštajnom je veslao po jezeru koje je postojalo u selu Kijevo, kod Rakovice (slika 5). Mileva s Eduardom (gore levo), Hansom Albertom (dole levo) i njegovom suprugom (sa šeširom) (slika 6). Helena Kaufler-Saviæ, najbolja prijateljica Mileve Mariæ (slika 7).