Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 21:24:32 GMT -5
Rimski carevi iz nasih krajeva
Poslednji tetrarh
Za rimskog cara Licinija (308-324) vezana je jedna legenda koja ga na neobican nacin povezuje sa srpskom istorijom. Naime, u nizu starih srpskih letopisa i rodoslova, Licinije se pominje kao Srbin i predak vladarske loze Nemanjica
Ilustrovao Dragan Maksimovic
U „Karlovackom rodoslovu” Licinije se naziva Srbinom, dok se u vise rodoslova on navodi kao otac ili predak Bele Urosa, od koga, navodno, potice veliki zupan Stefan Nemanja. Tesko je ustanoviti zasto je medju brojnim rimskim carevima poreklom iz nasih krajeva bas Licinije izabran da bude proglasen za Srbina. Jedan od razloga lezi verovatno u cinjenici da je on mozda poticao iz plemena Tribala ili, po drugoj teoriji, od Sarmata, koji se povezuju sa Slovenima. U srednjem veku Vizantinci su Srbe nazivali Tribalima jer su ziveli na istim podrucjima kao to staro balkansko pleme.
Kao i ostali rimski carevi iz doba Tetrarhije - Maksimijan, Konstantin i drugi - car Licinije rodjen je u nasim krajevima, verovatno oko 265. godine. Potice iz gotovo iste oblasti Gornje Mezije odakle su bili i imperatori Galerije i Maksimin Daja (tj. danasnja istocna Srbija). Kao i oni, Licinije je bio skromnog seljackog porekla.
Prvi put Licinije se istakao 296. i 297. u ratu protiv Persije, koji je vodio cezar Galerije, kasniji graditelj carske Romulijane (danas Gamzigrad kod Zajecara). Prve godine rata, Galerije je sa svojim legijama presao Eufrat i nepripremljen za pustinjski predeo na stranoj zemlji i za lukavstva neprijatelja, doziveo tezak poraz. Sledece godine Galerije je okupio nove snage. Njegov zemljak Licinije bio je jedan od glavnih komandanata. U bici protiv Persijanaca, koja se odigrala negde u Jermeniji, Rimljani su postigli veliki uspeh, potpuno razbili neprijateljsku vojsku i cak zarobili harem (zene i decu, kao i dvorane) persijskog vladara Narzesa. Pored velike pobede, i ovo je dalo Galeriju pravo da se poredi sa Aleksandrom Makedonskim (koji je takodje zarobio zene persijskog vladara Darija), dok je velika pobeda rimskog oruzja Liciniju omogucila da dalje napreduje - postavljen je za guvernera dunavskih provincija.
Bronzani novcici s likom cara Licinija.
Guzva pred prestolom
Godine 307. Licinije se pominje kao jedan od Galerijevih zastupnika u pregovorima u Rimu sa uzurpatorom Maksencijem, inace Galerijevim zetom. Medjutim, preokret u Licinijevom zivotu i karijeri dolazi nakon rasplamsavanja borbe medju brojnim pretendentima za vlast, posle povlacenja Dioklecijana. Na poznatom savetovanju tri najstarija cara - tetrarha Dioklecijana, Maksimijana i Galerija, u Karnuntumu na Dunavu (danas Austrija) 308. godine odluceno je da uz Galerija za novog avgusta bude proglasen Licinije. Ova odluka verovatno je doneta na Galerijev predlog. Uz Dioklecijanovu podrsku, on je za vladara proglasio svog zemljaka i prijatelja iz vojske Licinija iako ovaj do tada nije bio ni predvidjen za naslednika, odnosno nije imao titulu cezara.
Zvanicno, kad ga je Dioklecijan usinio, Licinije je dobio novo ime: Valerije Licinije Licinijan „Jovius”. Za oblasti svoje neposredne vladavine, Licinije je dobio Panoniju sa Sirmijumom (u kome je uglavnom ziveo), dok su ostale oblasti koje su mu pripadale (Afrika, Spanija, Italija) ostale pod vlascu Konstantina. Ali, retko kada se ovakva odluka pokazala tako kobna za onog ko ju je doneo, kao sto se to desilo Galeriju. On se vrlo brzo mogao uveriti u istinitost poslovice koja kaze da se necije osobine najbolje vide onda kada zadobije punu vlast. Vec 310. godine Licinije se okrece od bolesnog prijatelja Galerija (koji umire naredne godine) i uspostavlja bliske veze s njegovim suparnikom Konstantinom. Verio se s njegovom polusestrom Konstancijom. Obezbedivsi svoj polozaj prema zapadu, Licinije ce narednih godina nastojati da se resi konkurenta na istoku - avgusta Maksimina Daje. To ce mu, najzad, poci za rukom 313. godine.
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Te iste godine, nestankom Daje i pobedom Konstantina I nad Maksencijem, velika „guzva” medju pravim ili potencijalnim pretendentima na carski presto - avgustima, sticajem okolnosti ili silom maca, svela se samo na dva imena: Konstantina i Licinija. U 313. godini Licinije se najzad ozenio Konstantinovom sestrom Konstancijom, tako da se bar na trenutak cinilo da se rimska drzava vraca u stabilnije vreme, poput razdoblja kad su zajednicki vladali tetrarsi Dioklecijan i Maksimijan. Ali ova dvojica, koji su 313. godine naizgled saglasno vladali carstvom, bili su ljudi sasvim drugacijih osobina. Licinijev portret i na novcu izgleda surovo. U pokusajima da osvoji ili zadrzi vlast, Licinije se cak i u ono nemilosrdno doba izdvajao po svireposti, prevrtljivosti i odsustvu bilo kakvih moralnih ubedjenja. Nije prezao da pobije najblize rodjake svrgnutih careva - zenu i sina svog nekadasnjeg dobrotvora Galerija, kao i decu Maksimina Daje.
Ide vojska preko Save...
Licinije ipak nije bio bez politicke sposobnosti imajuci u vidu da je uspeo da se vise od desetak godina odrzi na istoku, nasuprot caru Konstantinu na zapadu. Nakon zajednicki objavljenog Milanskog edikta, kojim je objavljena sloboda vere za hriscane, Licinije je preduzeo i posebne mere u nastojanju da obezbedi podrsku hriscanske crkve. Da bi dodatno ojacao svoj polozaj, nasuprot Konstantinovoj tvrdnji da je potomak ranijih careva (Klaudija Gotskog), Licinije je nasao da je potomak imperatora Filipa - vladara koji je navodno podrzavao hriscane. Medjutim, primirje izmedju dva vladara nije dugo trajalo.
„Cassus belli” bila je Konstantinova odluka da svog rodjaka Basianusa postavi za cezara u Italiji i u dunavskim provincijama, na koje je pretendovao i Licinije. Odlucna bitka izmedju vojski dva avgusta desila se u Panoniji, kod mesta Cibalae (danasnji Vinkovci), oko 70 kilometara od Sirmijuma. Bitka izmedju dve vojske gotovo jednakih snaga vodjena je skoro ceo dan, od svitanja do sumraka. Konstantinovo desno krilo najzad je izvelo nezadrziv napad kojim je razbijena neprijateljska strana.
Porazen u bici u kojoj je izgubio oko 20.000 vojnika, Licinije je uspeo da se povuce na celu konjice. U galopu je stigao do Sirmijuma, gde su ga cekali zena i sin, kao i carska riznica. Prolazeci kroz grad, Licinije je naredio da se porusi most preko Save kako bi otezao napredovanje Konstantinovih legija.
U Hadrijanopolju, u Trakiji (danasnje Jedrene), Licinije je uspeo da okupi novu vojsku. U znak da je odlucan da nastavi borbu, umesto Konstantina, za avgusta zapada proglasio je Valerija Valensa, svog vojskovodju u Iliriji. Bitka kod Hadrijanopolja (bitka kod Mardije) nije dala pobednika - dva protivnika dogovorila su primirje. Ali preko ledja onog treceg. Naime, Licinije je u znak dobre volje prema Konstantinu, ali i kao doprinos svom ugledu krajnje bezobzirnosti, odobrio pogubljenje Valensa, coveka koga je sam promovisao za suvladara. Licinije je morao da ustupi Konstantinu vise provincija na Balkanu - Panoniju, Dalmaciju, Dakiju, Makedoniju i Grcku, ali je zadrzao posede u Trakiji, Maloj Aziji, Siriji i Egiptu.
Pomirenje dva avgusta potvrdjeno je odlukom 317. godine u Serdici (Sofija) o zajednickom proglasenju tri nova cezara: Licinijevog sina istog imena, kao i dva Konstantinova sina: Krispa i Konstantina Mladjeg. Ovim odlukama ideja Dioklecijanovog tetrarhijskog sistema dobrim delom bila je napustena. Umesto cezara koji je trebalo, bar u teoriji, da budu ljudi koji su svoje sposobnosti vec dokazali, za mladje vladare i naslednike imperije izabrani su maloletni mladici.
Tetrarhija se pretvarala u naslednu monarhiju. Nakon nekoliko godina prividnog pomirenja, vec 320. godine odnosi izmedju dva imperatora ponovo postaju zategnuti. Licinije odlucuje da ovaj put promeni odnos prema hriscanima, odbijajuci da prihvati Konstantinovu politiku sve veceg priblizavanja drzave i crkve. Hriscanski skupovi u Licinijevom delu carstva bivaju zabranjeni, dok se sprovodi ciscenje drzavnih sluzbi od onih koji se izjasnjavaju kao hriscani. Da stvari izmedju dva vladara idu lose, pokazalo se 321. godine kada su i jedan i drugi, bez medjusobnog dogovora, svoju decu i naslednike proglasili za rimske konzule.
Gradjanski rat iznova je buknuo 322. godine, kada su u borbi s nadirucim Gotima Konstantinove trupe usle na podrucje gde je vladao Licinije. Nakon bitke s Gotima, dva cara krenula su jedan na drugog. Licinije je i ovaj put imao vecu vojsku, sa 150.000 pesaka, 15.000 konjanika i 350 brodova. Konstantin je svoju vojsku od oko 120.000 pesaka i 10.000 konjanika okupio u Solunu. Bitka se odigrala u Trakiji, jos jednom kod Hadrijanopolja. Posle nekoliko dana manjih sukoba, 3. jula odigrala se velika bitka. Zabelezeno je da je i ovaj put Konstantin pokazao izuzetnu hrabrost i sposobnost u borbi u kojoj je predvodio svoje trupe. Jedna jedinica od 5000 strelaca uspela je da kroz gustu sumu zaobidje Licinijeve trupe i napadne ih s ledja. Licinije je ponovo pretrpeo poraz - pobijeno je oko 35.000 njegovih ljudi. On je uspeo da se povuce i da okupi novu vojsku u Maloj Aziji od preko pedeset hiljada legionara. Medjutim, 18. septembra iste godine kod Hristopolja bio je jos jednom porazen. To je bio njegov cetvrti i poslednji poraz u borbi s Konstantinom. Porazeni avgust uhvacen je u Nikomediji i zatocen u Solunu, gde je i pogubljen 325. godine. Pobednik Konstantin nije imao milosti ni za Licinijevo potomstvo, bez obzira na molbe sestre Konstancije.
Tako je pobedio veci covek i veci vojskovodja. Vise nije bilo suparnika za purpur. Konstantin je 324. godine ostao jedini vladar carstva. Car i gospodar na zemlji. S krstom u ruci i Hristom na nebu. Tetrarhija vise nije postojala. Rimsko carstvo vise nije bilo ono isto.
Dusko Lopandic
link
Poslednji tetrarh
Za rimskog cara Licinija (308-324) vezana je jedna legenda koja ga na neobican nacin povezuje sa srpskom istorijom. Naime, u nizu starih srpskih letopisa i rodoslova, Licinije se pominje kao Srbin i predak vladarske loze Nemanjica
Ilustrovao Dragan Maksimovic
U „Karlovackom rodoslovu” Licinije se naziva Srbinom, dok se u vise rodoslova on navodi kao otac ili predak Bele Urosa, od koga, navodno, potice veliki zupan Stefan Nemanja. Tesko je ustanoviti zasto je medju brojnim rimskim carevima poreklom iz nasih krajeva bas Licinije izabran da bude proglasen za Srbina. Jedan od razloga lezi verovatno u cinjenici da je on mozda poticao iz plemena Tribala ili, po drugoj teoriji, od Sarmata, koji se povezuju sa Slovenima. U srednjem veku Vizantinci su Srbe nazivali Tribalima jer su ziveli na istim podrucjima kao to staro balkansko pleme.
Kao i ostali rimski carevi iz doba Tetrarhije - Maksimijan, Konstantin i drugi - car Licinije rodjen je u nasim krajevima, verovatno oko 265. godine. Potice iz gotovo iste oblasti Gornje Mezije odakle su bili i imperatori Galerije i Maksimin Daja (tj. danasnja istocna Srbija). Kao i oni, Licinije je bio skromnog seljackog porekla.
Prvi put Licinije se istakao 296. i 297. u ratu protiv Persije, koji je vodio cezar Galerije, kasniji graditelj carske Romulijane (danas Gamzigrad kod Zajecara). Prve godine rata, Galerije je sa svojim legijama presao Eufrat i nepripremljen za pustinjski predeo na stranoj zemlji i za lukavstva neprijatelja, doziveo tezak poraz. Sledece godine Galerije je okupio nove snage. Njegov zemljak Licinije bio je jedan od glavnih komandanata. U bici protiv Persijanaca, koja se odigrala negde u Jermeniji, Rimljani su postigli veliki uspeh, potpuno razbili neprijateljsku vojsku i cak zarobili harem (zene i decu, kao i dvorane) persijskog vladara Narzesa. Pored velike pobede, i ovo je dalo Galeriju pravo da se poredi sa Aleksandrom Makedonskim (koji je takodje zarobio zene persijskog vladara Darija), dok je velika pobeda rimskog oruzja Liciniju omogucila da dalje napreduje - postavljen je za guvernera dunavskih provincija.
Bronzani novcici s likom cara Licinija.
Guzva pred prestolom
Godine 307. Licinije se pominje kao jedan od Galerijevih zastupnika u pregovorima u Rimu sa uzurpatorom Maksencijem, inace Galerijevim zetom. Medjutim, preokret u Licinijevom zivotu i karijeri dolazi nakon rasplamsavanja borbe medju brojnim pretendentima za vlast, posle povlacenja Dioklecijana. Na poznatom savetovanju tri najstarija cara - tetrarha Dioklecijana, Maksimijana i Galerija, u Karnuntumu na Dunavu (danas Austrija) 308. godine odluceno je da uz Galerija za novog avgusta bude proglasen Licinije. Ova odluka verovatno je doneta na Galerijev predlog. Uz Dioklecijanovu podrsku, on je za vladara proglasio svog zemljaka i prijatelja iz vojske Licinija iako ovaj do tada nije bio ni predvidjen za naslednika, odnosno nije imao titulu cezara.
Zvanicno, kad ga je Dioklecijan usinio, Licinije je dobio novo ime: Valerije Licinije Licinijan „Jovius”. Za oblasti svoje neposredne vladavine, Licinije je dobio Panoniju sa Sirmijumom (u kome je uglavnom ziveo), dok su ostale oblasti koje su mu pripadale (Afrika, Spanija, Italija) ostale pod vlascu Konstantina. Ali, retko kada se ovakva odluka pokazala tako kobna za onog ko ju je doneo, kao sto se to desilo Galeriju. On se vrlo brzo mogao uveriti u istinitost poslovice koja kaze da se necije osobine najbolje vide onda kada zadobije punu vlast. Vec 310. godine Licinije se okrece od bolesnog prijatelja Galerija (koji umire naredne godine) i uspostavlja bliske veze s njegovim suparnikom Konstantinom. Verio se s njegovom polusestrom Konstancijom. Obezbedivsi svoj polozaj prema zapadu, Licinije ce narednih godina nastojati da se resi konkurenta na istoku - avgusta Maksimina Daje. To ce mu, najzad, poci za rukom 313. godine.
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Te iste godine, nestankom Daje i pobedom Konstantina I nad Maksencijem, velika „guzva” medju pravim ili potencijalnim pretendentima na carski presto - avgustima, sticajem okolnosti ili silom maca, svela se samo na dva imena: Konstantina i Licinija. U 313. godini Licinije se najzad ozenio Konstantinovom sestrom Konstancijom, tako da se bar na trenutak cinilo da se rimska drzava vraca u stabilnije vreme, poput razdoblja kad su zajednicki vladali tetrarsi Dioklecijan i Maksimijan. Ali ova dvojica, koji su 313. godine naizgled saglasno vladali carstvom, bili su ljudi sasvim drugacijih osobina. Licinijev portret i na novcu izgleda surovo. U pokusajima da osvoji ili zadrzi vlast, Licinije se cak i u ono nemilosrdno doba izdvajao po svireposti, prevrtljivosti i odsustvu bilo kakvih moralnih ubedjenja. Nije prezao da pobije najblize rodjake svrgnutih careva - zenu i sina svog nekadasnjeg dobrotvora Galerija, kao i decu Maksimina Daje.
Ide vojska preko Save...
Licinije ipak nije bio bez politicke sposobnosti imajuci u vidu da je uspeo da se vise od desetak godina odrzi na istoku, nasuprot caru Konstantinu na zapadu. Nakon zajednicki objavljenog Milanskog edikta, kojim je objavljena sloboda vere za hriscane, Licinije je preduzeo i posebne mere u nastojanju da obezbedi podrsku hriscanske crkve. Da bi dodatno ojacao svoj polozaj, nasuprot Konstantinovoj tvrdnji da je potomak ranijih careva (Klaudija Gotskog), Licinije je nasao da je potomak imperatora Filipa - vladara koji je navodno podrzavao hriscane. Medjutim, primirje izmedju dva vladara nije dugo trajalo.
„Cassus belli” bila je Konstantinova odluka da svog rodjaka Basianusa postavi za cezara u Italiji i u dunavskim provincijama, na koje je pretendovao i Licinije. Odlucna bitka izmedju vojski dva avgusta desila se u Panoniji, kod mesta Cibalae (danasnji Vinkovci), oko 70 kilometara od Sirmijuma. Bitka izmedju dve vojske gotovo jednakih snaga vodjena je skoro ceo dan, od svitanja do sumraka. Konstantinovo desno krilo najzad je izvelo nezadrziv napad kojim je razbijena neprijateljska strana.
Porazen u bici u kojoj je izgubio oko 20.000 vojnika, Licinije je uspeo da se povuce na celu konjice. U galopu je stigao do Sirmijuma, gde su ga cekali zena i sin, kao i carska riznica. Prolazeci kroz grad, Licinije je naredio da se porusi most preko Save kako bi otezao napredovanje Konstantinovih legija.
RIMSKI VLADARI U VREME TETRARHIJE (284-337)
(uz ime je dato vreme vladavine, carevo poreklo i puno ime)
• Dioklecijan (284-305) - Dioklea (Duklja) ili Solin/Dalmacija
(Gaius Aurelius Valerius Diocletianus)
• Maksimijan (286-305, 307-308) - kod Sirmijuma (Sr. Mitrovica)
(Marcus Aurelius Valerius Maximianus)
• Konstancije I Hlor (305-306) - Dardanija (Gornja Mezija)
(Flavius Valerius Constantius)
• Galerije (305-311) - Romulijana (Gamzigrad), Dacia Ripensis (Gornja Mezija)
(Gaius Galerius Valerius Maximianus)
• Sever II (306-307) - Dunavska oblast
(Flavius Valerisu Severus)
• Maksencije (306-312)
(Marcus Aurelius Valerius Maxentius)
• Konstantin I Veliki (306-337) - Naisus/Nis
(Flavius Valerius Constatius)
• Licinije (308-324) - Dacia Ripensis (Gornja Mezija)
(Valerius Licianus Licinius)
• Maksimin II Daja (310-313) - Sarkamen (?), Dacia Ripensis (Gornja Mezija)
(Galerius Valerius Maximinus)
U Hadrijanopolju, u Trakiji (danasnje Jedrene), Licinije je uspeo da okupi novu vojsku. U znak da je odlucan da nastavi borbu, umesto Konstantina, za avgusta zapada proglasio je Valerija Valensa, svog vojskovodju u Iliriji. Bitka kod Hadrijanopolja (bitka kod Mardije) nije dala pobednika - dva protivnika dogovorila su primirje. Ali preko ledja onog treceg. Naime, Licinije je u znak dobre volje prema Konstantinu, ali i kao doprinos svom ugledu krajnje bezobzirnosti, odobrio pogubljenje Valensa, coveka koga je sam promovisao za suvladara. Licinije je morao da ustupi Konstantinu vise provincija na Balkanu - Panoniju, Dalmaciju, Dakiju, Makedoniju i Grcku, ali je zadrzao posede u Trakiji, Maloj Aziji, Siriji i Egiptu.
Pomirenje dva avgusta potvrdjeno je odlukom 317. godine u Serdici (Sofija) o zajednickom proglasenju tri nova cezara: Licinijevog sina istog imena, kao i dva Konstantinova sina: Krispa i Konstantina Mladjeg. Ovim odlukama ideja Dioklecijanovog tetrarhijskog sistema dobrim delom bila je napustena. Umesto cezara koji je trebalo, bar u teoriji, da budu ljudi koji su svoje sposobnosti vec dokazali, za mladje vladare i naslednike imperije izabrani su maloletni mladici.
Tetrarhija se pretvarala u naslednu monarhiju. Nakon nekoliko godina prividnog pomirenja, vec 320. godine odnosi izmedju dva imperatora ponovo postaju zategnuti. Licinije odlucuje da ovaj put promeni odnos prema hriscanima, odbijajuci da prihvati Konstantinovu politiku sve veceg priblizavanja drzave i crkve. Hriscanski skupovi u Licinijevom delu carstva bivaju zabranjeni, dok se sprovodi ciscenje drzavnih sluzbi od onih koji se izjasnjavaju kao hriscani. Da stvari izmedju dva vladara idu lose, pokazalo se 321. godine kada su i jedan i drugi, bez medjusobnog dogovora, svoju decu i naslednike proglasili za rimske konzule.
Gradjanski rat iznova je buknuo 322. godine, kada su u borbi s nadirucim Gotima Konstantinove trupe usle na podrucje gde je vladao Licinije. Nakon bitke s Gotima, dva cara krenula su jedan na drugog. Licinije je i ovaj put imao vecu vojsku, sa 150.000 pesaka, 15.000 konjanika i 350 brodova. Konstantin je svoju vojsku od oko 120.000 pesaka i 10.000 konjanika okupio u Solunu. Bitka se odigrala u Trakiji, jos jednom kod Hadrijanopolja. Posle nekoliko dana manjih sukoba, 3. jula odigrala se velika bitka. Zabelezeno je da je i ovaj put Konstantin pokazao izuzetnu hrabrost i sposobnost u borbi u kojoj je predvodio svoje trupe. Jedna jedinica od 5000 strelaca uspela je da kroz gustu sumu zaobidje Licinijeve trupe i napadne ih s ledja. Licinije je ponovo pretrpeo poraz - pobijeno je oko 35.000 njegovih ljudi. On je uspeo da se povuce i da okupi novu vojsku u Maloj Aziji od preko pedeset hiljada legionara. Medjutim, 18. septembra iste godine kod Hristopolja bio je jos jednom porazen. To je bio njegov cetvrti i poslednji poraz u borbi s Konstantinom. Porazeni avgust uhvacen je u Nikomediji i zatocen u Solunu, gde je i pogubljen 325. godine. Pobednik Konstantin nije imao milosti ni za Licinijevo potomstvo, bez obzira na molbe sestre Konstancije.
Tako je pobedio veci covek i veci vojskovodja. Vise nije bilo suparnika za purpur. Konstantin je 324. godine ostao jedini vladar carstva. Car i gospodar na zemlji. S krstom u ruci i Hristom na nebu. Tetrarhija vise nije postojala. Rimsko carstvo vise nije bilo ono isto.
Dusko Lopandic
link