Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 16:04:52 GMT -5
Nasi sveci iz rimskog doba
Neka srce govori
„Dok je drzava u to doba bila slaba, neuka, dok su njom upravljali besprincipijelni sebicnjaci, crkva je bila snazna, mocna, vodjena od ljudi koji su bili spremni da za njen interes zrtvuju sve ono sto je bilo licno, i s tako dalekovidom politikom da joj je to donelo pobedu za sledecih hiljadu godina”
Ilustrovao Goran Gorski
Od tri najznacajnija „ucitelja zapadne crkve” u 4. veku, koji su „bili tako uceni da ce hriscanstvu biti potrebno hiljadu godina da bi opet dalo ljude koji su im ravni”, cuveni filozof Bertrand Rasel navodi jednog koji je bio poreklom iz nasih krajeva, iz Ilirika - svetog Jeronima (druga dvojica bili su sveti Ambrozije, episkop Milana, i sveti Augustin, cuveni teolog, poreklom iz severne Afrike).
Sofronije Euzebije Jeronim (ili Hijeronim) rodjen je sredinom 4. veka, oko 345. godine, u mestu Stridon, za koje se danas ne zna sa sigurnoscu gde se nalazilo. Bilo je negde „na granici provincija Dalmacije i Panonije”, to jest na Balkanu, na onim prostorima koji su u sirem smislu nazivani provincijom Ilirik (izmedju brojnih teorija, jedna pretpostavka je da se radi o Grahovom polju u Hercegovini).
Roditelji su mu bili hriscani. Otac mu se zvao Euzebije, a brat Paulinijan. Bilo je to doba kad se u celoj hriscanskoj crkvi, a posebno u Iliriku, vodila zestoka verska borba izmedju pobornika pravoslavnog (u koje ulaze i kasniji „katolici”) i jeretickog, arijanskog hriscanstva (o „arijanskim saborima u Sirmijumu” „Zabavnik” je vec pisao). Jeronim je zapisao da je bio decak u vreme smrti cara Julijana Otpadnika (363. godine). Jeronim navodi da je, nakon pustosenja koje su izvrsili Goti (verovatno nakon bitke kod Adrijanopolja, 378. godine), njegovo rodno mesto „opustelo, ostali su jedino nebo i zemlja na kojoj trnje raste i suma osvaja”. Ali, cini se da nije previse zalio za rodnim mestom o kome je pisao sledece: „U mom zavicaju seljacka neotesanost je urodjena, stomak je ovde bog i zivi se od danas do sutra. Veci je svetac onaj koji vise ima...” Ipak, vec u rodnom mestu Jeronim je stekao zavidno obrazovanje i naucio latinski.
Godine 363. Jeronim je otisao u Rim gde je studirao retoriku i, prema sopstvenim recima, vodio raspusan zivot, slicno svom savremeniku iz Afrike, Augustinu (sveti Augustin je svoj put ka hriscanskoj veri opisao u cuvenim „Ispovestima”) s kojim se kasnije dopisivao. Boravio je i u carskom gradu Trijeru na Rajni bas one godine kad je mali Gracijan (jedan od sest rimskih careva rodjenih u Sirmijumu - danasnjoj Sremskoj Mitrovici) proglasen za suvladara cara Valentinijana I (367. godine). Carski dvor bio je pun njegovih zemljaka iz Panonije koji su drzali visoke polozaje. Ali, sjaj i bogatstvo dvora nisu dugo bili iskusenje za mladica. On je odlucio da se uputi drugim putem - trazenju Boga. Posvecuje se crkvi i pocinje da prepisuje svete spise.
Ilustrovao Goran Gorski
Rimski svet propada
Posle putovanja u Galiju, Jeronim se naselio u Akvileju (danas Italija) gde je postao asketa. Zatim je pet godina proveo u Sinajskoj pustinji u Egiptu. Preko Carigrada vratio se u Rim i prijateljevao s rimskim papom Damaskinom kome je jedno vreme bio sekretar. Prema jednoj nepotvrdjenoj teoriji i papa Damaskin takodje je bio panonskog porekla. Posle papine smrti (384. godine), Jeronim se ponovo uputio u Svetu zemlju gde je kao monah ostao do kraja zivota. Iako je imao ogromnu biblioteku, samom sebi je prebacivao, kao veliki greh, zelju da cita cuvene latinske pisce, poput Vergilija, Plauta ili Cicerona.
U pismu iz 396. godine, nakon smrti cara Teodosija I, Jeronim pise: „Drhtim od groze kad pomislim na katastrofu naseg vremena. Dvadeset i vise godina, iz dana u dan, izmedju Carigrada i Alpa proliva se rimska krv. Skitija, Trakija, Makedonija, Dakija... Dalmacija, Panonija - sve one su bile pljackane, harane, pustosene od Gota, Sarmata, Kvada, Alana, Huna, Vandala, Markomana. Rimski svet propada...”
Kasnije, 410. godine, nakon sto su Goti opljackali Rim, on je zapisao:
„Svet propada. Da! Ali, sramota je i reci, nasi gresi jos zive i cvetaju. Obnovljeni grad, prestonicu carstva, progutala je uzasna vatra i nema mesta na zemlji gde Rimljani nisu u izgnanstvu... Pa ipak, nas duh i dalje zudi samo za dobitkom... Nasi zidovi blistaju od zlata... iako Hristos umire pred nasim vratima u liku svojih siromaha...”
S druge strane, kako primecuje i Bertrand Rasel, Jeronim ni jedan jedini put u svojim brojnim pismima ne razmislja o prakticnoj politici niti o nacinu da se spase carstvo. Stoga nije ni cudo da je Rimsko carstvo propalo kad su njegovi najbolji i najjaci umovi, poput svetog Augustina, svetog Ambrozija, svetog Jeronima i drugih hriscanskih vodja, bili toliko udaljeni od svakodnevnih, svetovnih stvari.
Sveti Jeronim je iza sebe ostavio ogromno delo, u prvom redu prevode, komentare kao i pisma. Smatra se jednim od najucenijih hriscanskih otaca zapadne crkve. Na sugestiju pape Damaskina preveo je sa jevrejskog Stari zavet i tako stvorio najcuveniju latinsku verziju „Biblije” koja je nosila naziv „Vulgata”. Ovaj prevod je sledecih hiljadu godina bio jedina zvanicna verzija „Biblije” koja je u liturgiji koriscena u katolickoj crkvi. Ovaj prevod radjen je od 386. do 405. godine. Osim toga, Jeronim je pisao i poslanice protiv jeretika - pelagijanaca, zatim biografije hriscanskih otaca i komentare svetih spisa. U njegovu zaostavstinu spada i oko 1000 pisama, medju kojima i dopisivanje s najvecim hriscanskim teologom Zapada svetim Augustinom, koji je bio biskup u gradu Hipo u Africi (blizu nekadasnje Kartagine, danas u Tunisu). Jeronim je umro oko 420. godine. U Katolickoj crkvi smatra se svecem zastitnikom bibliotekara i prevodilaca.
Ukrasavanje srca
Jos jedan znacajan crkveni otac, savremenik svetog Jeronima i svetog Augustina, povezan je s prostorom Ilirika. Radi se o hriscanskom misionaru i piscu svetom Nikiti, biskupu iz Remezijane, koji je za sobom ostavio znacajno delo. Biografija Nikite (Nicete) iz Remezijane tipicna je za velike biskupe 4. veka koji su istovremeno igrali i ulogu misionara, drzavnika i prosvetitelja.
Remezijana (danas Bela Palanka) je naselje koje se nalazilo na rimskom vojnom drumu, izmedju Naisa (Nisa) i Serdike (Sofije). Ime naselja je keltskog porekla. Pretpostavlja se da su stanovnici bili vecinom trackog porekla, uz jaku rimsku kolonizaciju. Razvilo se na temeljima rimskog vojnog naselja (kastruma) iz vremena cara Trajana (1. i 2. vek). Remezijana je poznata i kao municipija grad (civitas) i kao oblast (regio). Od Dioklecijanovih reformi, Remezijana je bila deo provincije Sredozemne Dakije (Dacia Mediterranea). Ova provincija imala je cetiri gradska podrucja (sa Serdikom - Sofijom kao sredistem) i tri rudarske oblasti. Gradska podrucja (civitas, municipium) imala su samostalnu administraciju i sudstvo i svoje propise, dok su rudarske oblasti (regio) kao carski posedi od posebnog fiskalnog znacaja, imale posebno uredjenje na celu s carskim namesnikom (procurator). Oblast Remezijane cinili su: gradski atar (ager), rudarska naselja (vici metalorum), drumske stanice (mutatio, mansio), domorodacka tribalaska sela (vici) i opstine - zajednice (civitaes peregrine), poljoprivredna dobra aristokratije (villa) kao i vojna naselja i objekti (castrum). Od vremena Teodosija I ova oblast pripada istocnom delu carstva, dok je u crkvenom smislu deo zapadne crkve (do Justinijana). U sredistu provincije, na veoma vaznom putu, Remezijana je bila bogat grad, cemu su posebno doprinosili bogati rudnici gvozdja, bakra, srebra i zlata u okolini. U gradu se govorilo latinski, a ne grcki, kao u istocnom delu Balkanskog poluostrva, o cemu svedoci i sjajan latinski u delima svetog Nikite.
Sveti Nikita rodjen je u Remezijani oko 338. godine, verovatno u porodici doseljenika. Nikita pripada onoj grupi hriscanskih episkopa 4. veka koji su se zestoko borili protiv arijanske jeresi i koji su ucestvovali na brojnim hriscanskim saborima posvecenim ovom pitanju. Zabelezeno je da je sirio hriscanstvo medju Besima - jednom od varvarskih trackih plemena na Balkanu (po kome je mozda nastalo i ime Bosna). Od 370. godine pa do oko 420. godine bio je biskup Remezijane.
Nikita je bio savremenik gotske najezde na Balkan i poraza rimske vojske pod carem Valensom kod Hadrijanopolja (378. godine). Sveti Paulin, biskup Nole, u jednoj himni posvecenoj svom prijatelju Nikiti, pisao je da je ovaj iz Dardanije (jug Srbije) isao cak u Tomi (grad na Crnom moru, danas Konstanca u Rumuniji) sireci hriscansku istinu celim Balkanom kako bi „od djavola nacinio andjele”. Paulin dalje kaze: „Kod tebe su ucili i Geti i oba Dacana, kako oni koji obradjuju zemlju, tako i zitelji kraj obala koji su kosmatiji od bika. Besi, izdrzljiviji neg li njihov sneg, postadose ovce pri tebi pastiru, pases ih u dvoristu sveta, dok se recima tvojim smiruju i Skiti, ukrasavajuci srca.” Iz povesti o svetom Nikiti moze da se zakljuci da je na Balkanu jos u 4. veku bilo divljih, neromanizovanih plemena, poput pomenutih Besa. U kasnije vreme pleme Besa davalo je vojnike u vizantijsku vojsku.
Sveti Nikita je dva puta boravio u Rimu (398. i 402. godine).
Ucestvovao je na brojnim crkvenim saborima u Rimu (369) i Milanu (371), Kapui (391), Nimu (394). Na saboru u Kapui povereno mu je da ispita episkopa iz Naisa Bonosija, koji je propovedao doktrinu kojom je pokusao da pomiri arijanstvo s pravoslavnim ucenjem. Izmedju ostalog, Bonosije je osporavao devicanstvo Bogorodice, odnosno svodio ulogu Marije na prirodnu funkciju majke. Na saboru episkopa u Nimu prihvacena je formula „simbola vere” koji je predlozio sveti Nikita, zasnovanog na pravoslavnim stavovima ekumenskog sabora u Nikeji. Medju delima svetog Nikite sacuvana su pisma, poslanice, besede i himne, u kojima je propovedao pravu, pravoslavnu veru i pobijao razne jeresi: arijanstvo, Makedonijevo ucenje o Duhu svetom, ucenje Bonosija o devicanstvu i drugo. Napisao je jedan prirucnik za obred krstenja. Jedno od najcuvenijih dela koje se pripisuje svetom Nikiti je „Te Deum” - crkvena himna posvecena Bogu koja se i danas u nebrojenim verzijama koristi u liturgiji Katolicke crkve.
Dusko Lopandic
link
Neka srce govori
„Dok je drzava u to doba bila slaba, neuka, dok su njom upravljali besprincipijelni sebicnjaci, crkva je bila snazna, mocna, vodjena od ljudi koji su bili spremni da za njen interes zrtvuju sve ono sto je bilo licno, i s tako dalekovidom politikom da joj je to donelo pobedu za sledecih hiljadu godina”
Ilustrovao Goran Gorski
Od tri najznacajnija „ucitelja zapadne crkve” u 4. veku, koji su „bili tako uceni da ce hriscanstvu biti potrebno hiljadu godina da bi opet dalo ljude koji su im ravni”, cuveni filozof Bertrand Rasel navodi jednog koji je bio poreklom iz nasih krajeva, iz Ilirika - svetog Jeronima (druga dvojica bili su sveti Ambrozije, episkop Milana, i sveti Augustin, cuveni teolog, poreklom iz severne Afrike).
Sofronije Euzebije Jeronim (ili Hijeronim) rodjen je sredinom 4. veka, oko 345. godine, u mestu Stridon, za koje se danas ne zna sa sigurnoscu gde se nalazilo. Bilo je negde „na granici provincija Dalmacije i Panonije”, to jest na Balkanu, na onim prostorima koji su u sirem smislu nazivani provincijom Ilirik (izmedju brojnih teorija, jedna pretpostavka je da se radi o Grahovom polju u Hercegovini).
Roditelji su mu bili hriscani. Otac mu se zvao Euzebije, a brat Paulinijan. Bilo je to doba kad se u celoj hriscanskoj crkvi, a posebno u Iliriku, vodila zestoka verska borba izmedju pobornika pravoslavnog (u koje ulaze i kasniji „katolici”) i jeretickog, arijanskog hriscanstva (o „arijanskim saborima u Sirmijumu” „Zabavnik” je vec pisao). Jeronim je zapisao da je bio decak u vreme smrti cara Julijana Otpadnika (363. godine). Jeronim navodi da je, nakon pustosenja koje su izvrsili Goti (verovatno nakon bitke kod Adrijanopolja, 378. godine), njegovo rodno mesto „opustelo, ostali su jedino nebo i zemlja na kojoj trnje raste i suma osvaja”. Ali, cini se da nije previse zalio za rodnim mestom o kome je pisao sledece: „U mom zavicaju seljacka neotesanost je urodjena, stomak je ovde bog i zivi se od danas do sutra. Veci je svetac onaj koji vise ima...” Ipak, vec u rodnom mestu Jeronim je stekao zavidno obrazovanje i naucio latinski.
Godine 363. Jeronim je otisao u Rim gde je studirao retoriku i, prema sopstvenim recima, vodio raspusan zivot, slicno svom savremeniku iz Afrike, Augustinu (sveti Augustin je svoj put ka hriscanskoj veri opisao u cuvenim „Ispovestima”) s kojim se kasnije dopisivao. Boravio je i u carskom gradu Trijeru na Rajni bas one godine kad je mali Gracijan (jedan od sest rimskih careva rodjenih u Sirmijumu - danasnjoj Sremskoj Mitrovici) proglasen za suvladara cara Valentinijana I (367. godine). Carski dvor bio je pun njegovih zemljaka iz Panonije koji su drzali visoke polozaje. Ali, sjaj i bogatstvo dvora nisu dugo bili iskusenje za mladica. On je odlucio da se uputi drugim putem - trazenju Boga. Posvecuje se crkvi i pocinje da prepisuje svete spise.
Ilustrovao Goran Gorski
Rimski svet propada
Posle putovanja u Galiju, Jeronim se naselio u Akvileju (danas Italija) gde je postao asketa. Zatim je pet godina proveo u Sinajskoj pustinji u Egiptu. Preko Carigrada vratio se u Rim i prijateljevao s rimskim papom Damaskinom kome je jedno vreme bio sekretar. Prema jednoj nepotvrdjenoj teoriji i papa Damaskin takodje je bio panonskog porekla. Posle papine smrti (384. godine), Jeronim se ponovo uputio u Svetu zemlju gde je kao monah ostao do kraja zivota. Iako je imao ogromnu biblioteku, samom sebi je prebacivao, kao veliki greh, zelju da cita cuvene latinske pisce, poput Vergilija, Plauta ili Cicerona.
U pismu iz 396. godine, nakon smrti cara Teodosija I, Jeronim pise: „Drhtim od groze kad pomislim na katastrofu naseg vremena. Dvadeset i vise godina, iz dana u dan, izmedju Carigrada i Alpa proliva se rimska krv. Skitija, Trakija, Makedonija, Dakija... Dalmacija, Panonija - sve one su bile pljackane, harane, pustosene od Gota, Sarmata, Kvada, Alana, Huna, Vandala, Markomana. Rimski svet propada...”
Kasnije, 410. godine, nakon sto su Goti opljackali Rim, on je zapisao:
„Svet propada. Da! Ali, sramota je i reci, nasi gresi jos zive i cvetaju. Obnovljeni grad, prestonicu carstva, progutala je uzasna vatra i nema mesta na zemlji gde Rimljani nisu u izgnanstvu... Pa ipak, nas duh i dalje zudi samo za dobitkom... Nasi zidovi blistaju od zlata... iako Hristos umire pred nasim vratima u liku svojih siromaha...”
S druge strane, kako primecuje i Bertrand Rasel, Jeronim ni jedan jedini put u svojim brojnim pismima ne razmislja o prakticnoj politici niti o nacinu da se spase carstvo. Stoga nije ni cudo da je Rimsko carstvo propalo kad su njegovi najbolji i najjaci umovi, poput svetog Augustina, svetog Ambrozija, svetog Jeronima i drugih hriscanskih vodja, bili toliko udaljeni od svakodnevnih, svetovnih stvari.
Iz pisma svetog Augustina svetom Jeronimu
(398. godine)
„...Knjige koje si napisao, uzimajuci iz Bozanskog ambara, kao da te celog nama pokazuju. Mi te ne znamo, jer tvoj telesni lik nismo videli ali i ti sam sebe na taj nacin ne znas, jer i ti svoje telo ne vidis. Kao sto i ti sam sebe ne poznas drugojacije, vec po tome sto poznajes svoj duh, tako ga i mi dobro poznajemo iz tvojih pisama, zbog kojih blagosiljamo Boga sto te takvog dao i tebi i nama i svoj braci koja citaju tvoja dela...”
Sveti Jeronim je iza sebe ostavio ogromno delo, u prvom redu prevode, komentare kao i pisma. Smatra se jednim od najucenijih hriscanskih otaca zapadne crkve. Na sugestiju pape Damaskina preveo je sa jevrejskog Stari zavet i tako stvorio najcuveniju latinsku verziju „Biblije” koja je nosila naziv „Vulgata”. Ovaj prevod je sledecih hiljadu godina bio jedina zvanicna verzija „Biblije” koja je u liturgiji koriscena u katolickoj crkvi. Ovaj prevod radjen je od 386. do 405. godine. Osim toga, Jeronim je pisao i poslanice protiv jeretika - pelagijanaca, zatim biografije hriscanskih otaca i komentare svetih spisa. U njegovu zaostavstinu spada i oko 1000 pisama, medju kojima i dopisivanje s najvecim hriscanskim teologom Zapada svetim Augustinom, koji je bio biskup u gradu Hipo u Africi (blizu nekadasnje Kartagine, danas u Tunisu). Jeronim je umro oko 420. godine. U Katolickoj crkvi smatra se svecem zastitnikom bibliotekara i prevodilaca.
Ukrasavanje srca
Jos jedan znacajan crkveni otac, savremenik svetog Jeronima i svetog Augustina, povezan je s prostorom Ilirika. Radi se o hriscanskom misionaru i piscu svetom Nikiti, biskupu iz Remezijane, koji je za sobom ostavio znacajno delo. Biografija Nikite (Nicete) iz Remezijane tipicna je za velike biskupe 4. veka koji su istovremeno igrali i ulogu misionara, drzavnika i prosvetitelja.
Remezijana (danas Bela Palanka) je naselje koje se nalazilo na rimskom vojnom drumu, izmedju Naisa (Nisa) i Serdike (Sofije). Ime naselja je keltskog porekla. Pretpostavlja se da su stanovnici bili vecinom trackog porekla, uz jaku rimsku kolonizaciju. Razvilo se na temeljima rimskog vojnog naselja (kastruma) iz vremena cara Trajana (1. i 2. vek). Remezijana je poznata i kao municipija grad (civitas) i kao oblast (regio). Od Dioklecijanovih reformi, Remezijana je bila deo provincije Sredozemne Dakije (Dacia Mediterranea). Ova provincija imala je cetiri gradska podrucja (sa Serdikom - Sofijom kao sredistem) i tri rudarske oblasti. Gradska podrucja (civitas, municipium) imala su samostalnu administraciju i sudstvo i svoje propise, dok su rudarske oblasti (regio) kao carski posedi od posebnog fiskalnog znacaja, imale posebno uredjenje na celu s carskim namesnikom (procurator). Oblast Remezijane cinili su: gradski atar (ager), rudarska naselja (vici metalorum), drumske stanice (mutatio, mansio), domorodacka tribalaska sela (vici) i opstine - zajednice (civitaes peregrine), poljoprivredna dobra aristokratije (villa) kao i vojna naselja i objekti (castrum). Od vremena Teodosija I ova oblast pripada istocnom delu carstva, dok je u crkvenom smislu deo zapadne crkve (do Justinijana). U sredistu provincije, na veoma vaznom putu, Remezijana je bila bogat grad, cemu su posebno doprinosili bogati rudnici gvozdja, bakra, srebra i zlata u okolini. U gradu se govorilo latinski, a ne grcki, kao u istocnom delu Balkanskog poluostrva, o cemu svedoci i sjajan latinski u delima svetog Nikite.
Iz pisma svetog Jeronima Eustohiji
(384. godine)
„O, koliko sam puta, nalazeci se u pustinji, u onoj beskrajnoj samoci koja isusena plamenim suncem predstavlja surovo utociste monaha, verovao da sam usred zadovoljstva Rima! Sedeh sam jer bejah ispunjen gorcinom, udovi su strsili kao kosti natrpane u bezoblicnu vrecu, ispucana koza je davala telu izgled coveka etiopske rase. Svakodnevne suze, svakodnevni uzdisaji. I ako bi me nekada, uprkos mome otporu, san savladao, udarah ogoljenim kostima o suvo tle. A da ne govorim o hrani i picu... Ja dakle bijah onaj koji je, iz straha od pakla, sebe kaznio takvom tamnicom u kojoj su mi jedino drustvo bili skorpije i zveri, dok mi se pricinjavalo da sam usred kola mladih devojaka...”
Sveti Nikita rodjen je u Remezijani oko 338. godine, verovatno u porodici doseljenika. Nikita pripada onoj grupi hriscanskih episkopa 4. veka koji su se zestoko borili protiv arijanske jeresi i koji su ucestvovali na brojnim hriscanskim saborima posvecenim ovom pitanju. Zabelezeno je da je sirio hriscanstvo medju Besima - jednom od varvarskih trackih plemena na Balkanu (po kome je mozda nastalo i ime Bosna). Od 370. godine pa do oko 420. godine bio je biskup Remezijane.
Nikita je bio savremenik gotske najezde na Balkan i poraza rimske vojske pod carem Valensom kod Hadrijanopolja (378. godine). Sveti Paulin, biskup Nole, u jednoj himni posvecenoj svom prijatelju Nikiti, pisao je da je ovaj iz Dardanije (jug Srbije) isao cak u Tomi (grad na Crnom moru, danas Konstanca u Rumuniji) sireci hriscansku istinu celim Balkanom kako bi „od djavola nacinio andjele”. Paulin dalje kaze: „Kod tebe su ucili i Geti i oba Dacana, kako oni koji obradjuju zemlju, tako i zitelji kraj obala koji su kosmatiji od bika. Besi, izdrzljiviji neg li njihov sneg, postadose ovce pri tebi pastiru, pases ih u dvoristu sveta, dok se recima tvojim smiruju i Skiti, ukrasavajuci srca.” Iz povesti o svetom Nikiti moze da se zakljuci da je na Balkanu jos u 4. veku bilo divljih, neromanizovanih plemena, poput pomenutih Besa. U kasnije vreme pleme Besa davalo je vojnike u vizantijsku vojsku.
Sveti Nikita je dva puta boravio u Rimu (398. i 402. godine).
Ucestvovao je na brojnim crkvenim saborima u Rimu (369) i Milanu (371), Kapui (391), Nimu (394). Na saboru u Kapui povereno mu je da ispita episkopa iz Naisa Bonosija, koji je propovedao doktrinu kojom je pokusao da pomiri arijanstvo s pravoslavnim ucenjem. Izmedju ostalog, Bonosije je osporavao devicanstvo Bogorodice, odnosno svodio ulogu Marije na prirodnu funkciju majke. Na saboru episkopa u Nimu prihvacena je formula „simbola vere” koji je predlozio sveti Nikita, zasnovanog na pravoslavnim stavovima ekumenskog sabora u Nikeji. Medju delima svetog Nikite sacuvana su pisma, poslanice, besede i himne, u kojima je propovedao pravu, pravoslavnu veru i pobijao razne jeresi: arijanstvo, Makedonijevo ucenje o Duhu svetom, ucenje Bonosija o devicanstvu i drugo. Napisao je jedan prirucnik za obred krstenja. Jedno od najcuvenijih dela koje se pripisuje svetom Nikiti je „Te Deum” - crkvena himna posvecena Bogu koja se i danas u nebrojenim verzijama koristi u liturgiji Katolicke crkve.
Dusko Lopandic
link