Post by Bozur on Dec 22, 2009 1:08:21 GMT -5
18. 10. 2009
PRESS
Večiti sukob dve Srbije, moderne i konzervativne
Konflikt napredne i tradicionalne Srbije započeo je još u vreme knjaza Miloša, a nastavljen je i kasnije, pa su u sukobima koji su pratili uvođenje železnica neki čak završili - na ražnju! Podozrenje prema reformatorima traje do danas, samo su se menjali akteri - od kneza Mihaila, preko kneza Pavla, do Zorana Đinđića. Sada smo narod u civilizacijskom kašnjenju i moramo da ubrzamo prihvatanje inovacija ne bismo li sustigli druge
"Ako se gleda srpska istorija od 1804. do danas, svi veliki sporovi u njoj su bili između modernista i antimodernista, reformatora i onih koji su se bojali bilo kakvih promena. Nažalost, do sada su obično stradali reformatori i modernisti." Najveći broj istoričara u Srbiji potpisao bi se ispod ovih rečenica. Ali, njih je izgovorio Zoran Đinđić krajem 2001. godine, u kojoj je postao premijer, samo godinu i po pre nego što će svojom smrću potvrditi tačnost izrečene tvrdnje.
Sve češće se čuje kako nismo spremni da se menjamo i da su nam mrski svi oni koji talasaju. Da li je to samo naša poslovična sklonost samopotcenjivanju? Je li otpor modernizmu svojstven samo nama ili je to, ipak, nešto što je imanentno svekolikoj ljudskoj prirodi - da se udobnost i sigurnost čaure, ma kakva bila, teško trampi za neizvesnu promenu?
Istoričar Srđan Cvetković kaže da u svakom društvu postoji sukob konzervativne i reformističke snage i da se ne može tvrditi da je to nešto specifično za naše podneblje. On dodaje da se nama čini da smo drugačiji jer su globalne socijalne promene u nekim zemljama započete mnogo ranije nego kod nas.
- U Srbiji je to išlo na brzu ruku i amplitude promena su izraženije, zbog toga što se naše društvo ubrzano razvijalo. Mora se priznati da smo imali dinamičan razvoj u 20. veku. Pretrpeli smo dosta ratova, nagle društvene promene, diktature, represije... Da ne govorimo o tome da smo imali dva svetska rata, u kojima smo, za razliku od mnogih zemalja, više nego aktivno učestvovali. Sve to je držalo podignutu tenziju u društvu. Mnoga pitanja ostaju nerešena do danas, zato što je bio onemogućen dijalog konzervativaca i liberala u pogledu stanovišta političkih koncepcija u vremenu posle Drugog svetskog rata. Da je taj dijalog bio moguć, da su različita mišljenja mogla da se sučeljavaju u medijima, na tribinama, da je postojala slobodna politička utakmica, danas bi bilo mnogo manje tenzija. Kako je to bilo zatomljeno poluvekovnom diktaturom, a i pre toga raznim anomalijama u demokratskim procesima u Kraljevini Jugoslaviji, onda i ne čude svi sukobi koji žive i danas - priča Cvetković.
Da je sukob posledica nerazumevanja između naroda i elita, koje najčešće nisu znale da objasne ono za šta se zalažu, smatra i sociolog Milan Nikolić. On kaže da se taj odnos rešavao tako što na kraju „narod ne poštuje tu reformsku elitu, koja u suštini ni ne voli narod".Seljaku su država i građani bili neprijatelji
Istoričar Srđan Cvetković ističe da su Srbi uvek državu gledali kao svog neprijatelja. Bunt protiv države u vreme naprednjaka posledica je toga što je seljak gradskog čoveka doživljavao kao neprijatelja, kao nekoga ko ništa ne radi.
- Seljaci nisu doživljavali državu kao jedan organizam koji celovito treba da funkcioniše. I u komunističkoj revoluciji, u koju su se uključile mase seljaka, nije igrao toliko značajnu ulogu ideološki momenat, jer seljaci nisu čitali Marksova dela, već upravo taj bunt seoskog čoveka protiv onog u gradu. Antiidustrijsko, antiurbano, antičinovničko raspoloženje uticalo je na to da jedan deo seljaka podrži ideju koja je stajala iza partizanskog pokreta. Ta priča je 1945. bila privlačna jer su partizani imali oreol pobednika i sa maskiranom ideologijom dobili su masovnu podršku. Da su izbori bili 1949, ne bi dobili ni pet odsto glasova, kada bi seljaci videli šta su radili sa privatnom imovinom - kaže Cvetković.
- Elita koja je uglavnom bila reformski raspoložena, ili bar jedan njen veliki deo, školovala se na Zapadu, a kad bi se vratila u Srbiju, pokušavala bi da deo onoga što je tamo naučila sprovede ovde, što bi nailazilo na otpor naroda i tradicionalističke elite. Tako smo imali i problema sa patriotizmom. Naime, neki iz proreformske elite toliko su prezirali, i čak mrzeli, svoj narod, da su sa zadovoljstvom dočekivali udarce po njemu. Toga je bilo ne samo tokom Miloševićevog režima i bombardovanja, nego i mnogo ranije. Znamo da je bilo onih koji su sa oduševljenjem dočekali Nemce jer će „konačno u Srbiji zavesti red". Najpoznatiji od takvih je Dimitrije Ljotić, ali ima još takvih srpskih intelektualaca. Bilo je i onih koji su u Vojvodini pozdravljali dosta tvrd austrougarski režim prema srpskim pokrajinama jer „eto, Evropa nam zavodi red, a mi divlji Srbi se tome opiremo" - govori Nikolić.
Taj odnos između elite obrazovane i prosvećene na Zapadu, naglašava Nikolić, kod nas nije bio kao u nekim drugim zemljama, kojima je polazilo za rukom da stvore obrazovni, narodnjački pokret koji bi išao u narod da ga obrazuje kako bi lakše prihvatio reforme. Nikolić dodaje da su takvi pokreti to činili s ljubavlju prema narodu, razumevajući njegove pozicije, dok je kod nas elita uglavnom to činila s mržnjom.
- Srbi nisu, kako to neki tvrde, konzervativni po svojoj suštini. Štaviše, pripadaju naprednijim narodima po tome što su mnogo spremniji od mnogih da prihvate nove stvari. Jedan od konzervativnijih naroda su, recimo, Mađari, ali ne i Srbi. Mi smo narod u civilizacijskom kašnjenju i moramo da budemo brži u prihvatanju inovacija od drugih jer je to jedini način da stignemo ostale. Pripadamo onim narodima koji su više orijentisani progresu. Na primer, ubrzo kad je Gutenberg napravio štampariju, ona je stigla na Cetinje. Postoji i niz drugih pokazatelja, pa je tako poslednja reč filmske tehnike, red kamera, već stigla kod nas. Imate već šest komada u Beogradu. To znači da smo veoma spremni da primimo nove stvari, pod uslovom da su korisne - objašnjava Nikolić.
Prvi sukob modernih tendencija i konzervativizma, kako naglašava Srđan Cvetković, pokazao se još u vreme vladavine knjaza Miloša. Tada su Srbi, uglavnom, živeli u zaseocima, kuće su bile veoma udaljene jedna od druge. Miloš je pokušao da ušori sela, što je naišlo na veliki otpor stanovništva, koje je u znak protesta palilo kuće svojih novih komšija.
- Knez Mihailo je, za vreme u kome je živeo, bio jedan od progresivnijih političara i ostaće u istoriji zapamćen kao reformator. On je, međutim, stradao kao žrtva dinastičko-političkog sukoba. Sukob modernog i konzervativnog najviše dolazi do izražaja u vreme vladavine naprednjaka, osamdestih godina 19. veka, kada je na prestolu bio kralj Milan. Tada se društvo lomilo. Pojavio se sukob naroda i snaga koje hoće da uspostave modernu državu. Narod je živeo po zbegovima, dosta divlje, i ispostavilo se da tadašnje društvo nije ni bilo spremno za demokratiju. Kao kada biste detetu od 15 godina dali pravo glasa - ističe Cvetković.
On podseća da je to bilo vreme uvođenja opšteg osnovnog obrazovanja, oduzimanja oružja od naroda da bi se formirala moderna, profesionalna, uniformisana vojska, kao i uvođenja železnice, ali i otpora tadašnje demagoške Radikalne stranke. Cvetković kaže da su seljaci odbijali da šalju decu u školu, pošto su verovali da im je posao da ostanu kod kuće i čuvaju svinje. Odnos prema modernizaciji, govori ovaj istoričar, najbolje se ogleda u narodnoj reakciji na uvođenje železnice.
- Radikali su se pobunili i u Skupštini govorili kako će železnica služiti tome da nas stranci „pokupuju". Narod je bio besan na tu vladu, doživljavao ju je kao strano telo koje želi da menja dotadašnji način života. Ti politički sukobi bili su neverovatnih razmera, neke ljude su čak pekli na ražnju. Više od 400 ljudi stradalo je u periodu od 1887. do 1895. godine - priča Cvetković.
Knez Pavle Karđorđević bio je, kaže istoričar, jedna od ličnosti koja u srpskoj istoriji ima oreol reformatora, bez obzira na to što je obeležen kao zagovornik pristupanja Trojnom paktu. On je bio anglofil, poklonik umetnosti, jedan od najobrazovanijih ljudi u političkoj eliti međuratnog perioda, ističe Cvetković. Prema njegovom mišljenju, u tom smislu svakako treba pomenuti i predsednika vlade Milana Stojadinovića, koji je u periodu do 1938. godine „dosta postigao u formiranju velikog broja modernih institucija", a njegova politika je, uprkos velikoj ekonomskoj krizi, dovela do privrednog rasta. I kasniji periodi iznedrili su svoje reformatorske struje, pa su i komunisti posle rata „modernizaciju vršili prema svojim komunističkim merilima".
- Bilo je mnogo problema kada je u pitanju kolektivizacija i otkup zemlje. Iako je ta mera bila radikalna i udar na privatnu svojinu, bilo je s jedne strane ekonomski opravdano ukrupniti zemlju, pošto je Srbija oduvek bila zemlja sitnog poseda. Bilo je mnogo otpora, čak i nekoliko pobuna, u Bosni, u Vojvodini, naročito u okolini Sombora i Pančeva, i u još nekim krajevima. Bilo je čak i nekoliko mrtvih i velikih sukoba seljaka sa Oznom. Dezintegracijom KPJ praktično je bilo šest partija, a onda je u njoj postojala podela na konzervativnije elemente. Nju su, uglavnom, činili stariji ljudi, izašli iz NOB-a, koji su generalno imali rezervisan stav prema Zapadu i pitanju tržišnih reformi i, s druge strane, takozvani liberali, koji su bili slobodniji i uvlačili određen broj funkcionera u svoju priču. Imali su svest o potrebi efikasne ekonomije zasnovane na realnim mogućnostima i privrednim zakonitostima. Sedamdesetih godina došlo je do čišćenja tih elemenata, takozvanih tehnomenadžera, nekoliko stotina direktora državnih preduzeća je smenjeno, a pedesetak je osuđeno na debele zatvorske kazne. Komunisti su dosta energije ulagali u opismenjavanje naroda, ali su to koristili kako bi širili ideološki sadržaj. Dakle, uče ljude da čitaju kako bi mogli da utiču na njihove stavove... - kaže Cvetković.
Jedan od simbola srpskih liberala iz sedamdesetih godina bila je Latinka Perović, sekretar Saveza komunista Srbije od 1969. do 1972. godine, koja je zajedno sa Markom Nikezićem i saradnicima smenjena pod optužbom za „liberal-anarhizam". Govoreći o reformama, ona je i pre ubistva Zorana Đinđića izjavljivala da su „šanse reformatora u Srbiji veoma male".
- Hrišćanstvo, industrijska revolucija, kapitalizam, komunizam, literalizam - sve su to globalne pojave. Bitno je kako su na njih reagovali pojedini narodi i kakve su odgovore na njihove izazove davali ideolozi, politički mislioci, državnici. Njihove, kako se govorilo, misleće manjine, ili kako se danas kaže - elite. U Rusiji, pa i u Srbiji, gde je narod identifikovan sa seljaštvom, inteligencija nije bila stalež već, kako je Berđajev govorio, monaški red. Ona je uvek imala snažno osećanje misije. Smatrala je da je ona ta koja narodu treba da otkrije istinu, pokaže put i vodi ga ka usrećenju. U takvoj ulozi, srpska inteligencija, pri čemu imam u vidu političku, versku, vojnu, kulturnu elitu, našla se i na kraju 20. veka. U toj ulozi, ona se pokazala objektivno dogmatična. Može se reći da je predstavljala i da predstavlja najveću branu reformama, kao i da su reforme u Srbiji poražene - smatra Latinka Perović.
Tito je, kako ističe Srđan Cvetković, bio specifičan i po tome što je balansirao između modernizacije i konzervativizma. On tvrdi da je Broz znao i da podilazi modernističkim frakcijama unutar republičkih partija, baš kao što bi potom to isto radio i sa konzervativnim.
- Moglo bi se reći da je se u toj unutarstranačkoj politici ponašao kao i u spoljnoj politici, gde je balansirao između Istoka i Zapada. Recimo, 1962. iznosi kako se previše otišlo u reformama, i tada bivaju pohapšeni privatni preduzetnici, menadžeri. A onda ubrzo potom kreće nova reforma koja traje negde do sedamdesete, kada ponovo biva skrajnuta zbog Maspoka, zbog liberala, i potpuno preovlavadavaju konzervativne snage sve do Titove smrti. Cela priča o samoupravljanju bila je u stvari podilaženje radničkoj klasi. Inače, odlika konzervativnih snaga je da podilaze masama - objašnjava Cvetković.
Milan Nikolić ističe da populizam, o kome u poslednje vreme u pežorativnom smislu najčešće govore ekonomisti, predstavlja „sve ono što koristi širokim masama, dok je za njih prava nauka kada nešto ide u korist bogatih". Elite zato moraju da narodu, odnosno najvećem broju građana koji su i statistička većina koja se u demokratiji poštuje, objasne zašto su konkretno za njega reforme pozitivne.
- Ukazivanje na to šta će reforme značiti za njihov svakodnevni život nije nikakav populizam, jer se zbog toga reforme i preduzimaju. One se ne sprovode zato što to tako traži EU, MMF ili Svetska banaka, već je osnovni cilj bolji život građana. Može elita da bude i iskreno za reforme, da zna kako do njih da dođe, da radi pošteno u ime opšteg dobra i da u tome ne uspe. Ali elita koja je korumpirana, neprofesionalna i ne zna mnogo, kao što je to naša, pa još i hoće da izvede reforme suprotno volji naroda, ne pokušavajući da pokaže čemu one služe, nema nikakve šanse da te reforme sprovede - govori Nikolić.
I Zoran Đinđić će, smatra Srđan Cvetković, u istoriji ostati zapamćen kao reformator. On to tvrdi na osnovu njegovih govora, energije, a glavno obeležje njegove politike bilo je insistiranje na tome da se nadoknadi izgubljeno vreme.Mi smo se promenili
Naša naslovna tema prošle nedelje bila je „78 stvari koje će da ti
promene život pre nego što kupiš sledeći broj Pressmagazina"
Nadamo se da smo mnogima od vas pomogli jer, kao što vidite, i mi smo se mnogo promenili.
Izlazimo na boljem papiru, još atraktivniji i lepši.
Jer kao što smo se dogovorili prošle nedelje: Prestanite da čitate novine koje je čitao vaš deda.
Čitajte ono što vam PRIJA!
- Svaki iskorak nosi određene otpore političkih snaga. Razvoj društva uvek ide u pravcu teze i antiteze. Krupni iskoraci uvek izazovu konzervativne političke snage, koje će da „poklope" ta nastojanja - navodi Cvetković.
Milan Nikolić kaže da je dobro poznavao Đinđića, da „jeste bio jedan od najboljih političara koji su se ovde pojavili", ali ipak se ne može reći „da je učinio bog zna šta". Ni on nije znao, kako ističe Nikolić, da široke mase upozna sa svojim reformama.
- On nije, nažalost, bio narodski čovek. Jedva smo ga nagovorili da se s vremena na vreme vidi sa nekim iz nevladinih organizacija. I to je smatrao velikim teretom, a odatle do naroda još je bilo daleko. Odlazak u narod koji vam maše ili aplaudira, a vi podignete šešir daleko je od odlaska u narod. Odlazak u narod znači obrazovanje i prosvećenje tog naroda, a to se radi na drugi način - govori Nikolić.
Analizirajući odnos modernog i tradicionalnog u Srbiji, nemoguće je ne primetiti čudnu simboliku. Glavni beogradski potezi, na kojima su smešteni svetski modni i tehnički brendovi, nalaze se u ulicama koji nose imena srpskih političara i vladara koji su bili nosioci modernog. Sve što je prvo stizalo iz Evrope, bilo da se radilo o komisionima sa farmerkama, prvim kafićima, stranim kulturnim centrima ili prodavnicama haj tek robe, nalazilo se u ulici Kneza Mihaila.
S druge strane, jedna ulica na Novom Beogradu, koja je postala simbol novog života prestonice preko reke, nosi ime dr Zorana Đinđića. Sve strane banke imaju svoje centrale duž ove ulice, a i prvi veliki šoping-mol, tada velika strana investicija u postpetooktobarskoj Srbiji - „Merkator", otvoren je na kraju ove ulice, odmah preko puta novosagrađene crkve, koja je takođe simbolično pokazala da nije nikakav problem juriti napred, ali usput i poštovati tradiciju.
Siniša Dedeić, Veljko Miladinović, Branko Rosić
www.pressonline.rs/sr/vesti/magazin/story/83284/Ve%C4%8Diti+sukob+dve+Srbije%2C+moderne+i+konzervativne.html