Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Dec 22, 2009 19:11:13 GMT -5
18. 05. 2008 SPREM'TE SE SPREM'TE
Da bismo čitaocima, pre svega mlađim naraštajima, ali i onima koje će i ovog nedeljnog jutra na Ravnoj gori veličati voljenog Čiču, predstavili četničku organizaciju, njen ...
-------
ČETNICI - OD MITA DO ISTINE SPREM'TE SE SPREM'TE
Da bismo čitaocima, pre svega mlađim naraštajima, ali i onima koje će i ovog nedeljnog jutra na Ravnoj gori veličati voljenog Čiču, predstavili četničku organizaciju, njen nastanak, razvoj i značaj, programska načela i vojne ciljeve, a posebno uslove i uzroke vojnog poraza u Drugom svetskom ratu, morali smo duboko da zaronimo u istorijsku arhivu, sučelimo različite stavove i, naposletku, ostavimo mogućnost da čitaoci sami dođu do određenih zaključaka
Četnička organizacija nastala je uoči balkanskih ratova u južnoj Srbiji i Makedoniji, kao vid zaštite od Turaka, Šiptara, a pre svega Bugara. Ono što se desilo u Drugom svetskom ratu i komunistička verzija priče o četnicima još uvek su razlog dubokih podela u srpskom narodu
Tvrdnja da istoriju pišu pobednici, odnosno da se istorijske istine najčešće kroje po meri i želji onih koji su dobili rat, možda najbolje ilustruje odnos zvanične istoriografije prema četničkom pokretu u periodu posle Drugog svetskog rata. Više od četiri decenije četnici su predstavljani kao razularena banda domaćih izdajnika, koja je u pauzi tamanjenja gibanice i jaganjaca, uništavala, klala i silovala sopstveni narod. Četnici su optuživani za kolaboraciju sa nemačkim okupatorima, saradnju sa ustašama i drugim kvinslizima, osuđivani za najstrašnija ubistva i zločine, a njihov vojnički značaj tokom rata marginalizovan je i sveden na periferni nivo.
Šta kažu knjige?
Sve knjige i istorijska štiva, uključujući i takozvana neutralna viđenja stranih analitičara i istoričara, imale su isključivo prokomunistički karakter (u suprotnom, ne bi ni mogla biti objavljena u tadašnjoj Jugoslaviji). Takva je, recimo, i opširna knjiga "Četnici u Drugom svetskom ratu", američkog publiciste Joze Tomaševića, koja ni po vremenu izlaženja (1979. godine), ali ni po mestu objavljivanja (Zagreb), ne pretenduje da promeni već uspostavljene i zakovane istorijske "istine".
Slamka međ' vihorima
"Ja sam samo vojnik čiji je cilj bio da organizuje otpor protiv Sila osovine u borbi za očuvanje sopstvene države. Verovao sam da idem dobrim putem, ali je sudbina bila nemilosrdna prema meni i gurnula me u ovaj užasni ponor. Srčano sam se borio, mnogo uradio, ali svetska oluja je oduvala i mene i moje delo", reči su generala Draže Mihailovića, koje je izgovorio u završnom delu montiranog sudskog procesa, organizovanog protiv njega u Beogradu, 15. jula 1946. godine.
Do zaokreta je došlo tek sredinom 80-tih godina prošlog veka, kada istoričar Veselin Đuretić svojom knjigom "Saveznici i jugoslovenska ratna drama" izaziva pravu lavinu protesta i negodovanja domaće javnosti. Ova knjiga je izazvala burnu polemiku u Jugoslaviji i partijsku komunističku kampanju koja je dovela do zabrane distribucije knjige, ali je ipak na svetlost dana izašla zahvaljujući podzemnim izdanjima. Ugledni istoričari su ovo delo smatrali prvim naučnim pristupom u razbijanju okorelih mitova, legendi i stereotipnih konstrukcija kojima je Titov režim decenijama obmanjivao ceo svet. Jedan ugledni akademik izjavio je da se moderna srpska istoriografija može podeliti na onu pre Đuretića i onu posle njega.
Nakon ove knjige više ništa nije bilo isto, a mit o četničkom pokretu, pre svega o njegovom vođi Dragoljubu Draži Mihailoviću, počeo je da izlazi kao duh iz boce. Doduše, mnogim delima koja glorifikuju njegov lik i delo, takođe se zamera na istorijskoj objektivnosti, ali se s pravom može postaviti pitanje šta je kod nas, zapravo, istina. U zemlji političke ostrašćenosti, u društvu u kome se politički protivnici i danas pozivaju na fizički linč, argumenti odavno više nemaju nikakvu svrhu. Istina je, kažu, jedna. Proteklih šest decenija, očigledno, nisu bile dovoljne da istoričari nepristrasno, jednom za svagda, akterima jugoslovenske ratne drame nađu mesto koje zaslužuju i koje im istorijski pripada. Po svemu sudeći, to breme će naslediti neka buduća pokolenja, oni koji neće biti opterećeni ni partizanskim nasleđem, ali ni četničkom mitologijom.
Nastanak pokreta
Da bismo čitaocima, pre svega mlađim naraštajima, ali i onima koje će i ovog nedeljnog jutra na Ravnoj gori veličati voljenog Čiču, predstavili četničku organizaciju, njen nastanak, razvoj i značaj, programska načela i vojne ciljeve, a posebno uslove i uzroke vojnog poraza u Drugom svetskom ratu, morali smo duboko da zaronimo u istorijsku arhivu, sučelimo različite stavove i, naposletku, ostavimo mogućnost da čitaoci sami dođu do određenih zaključaka.
Četnička organizacija nastala je uoči balkanskih ratova u Staroj Srbiji ili Makedoniji, kao vid zaštite od Turaka, Šiptara, a pre svega Bugara, koji su na ovom području već imali vojne aktivnosti u želji da ovo područje pripoje matici. Četništvo je, zapravo, srpski naziv za gerilsko ratovanje u pozadini neprijateljske vojske, a kao takvo javlja se već posle Berlinskog kongresa 1878. godine, na teritoriji koja je ostala izvan granica Srbije. Krajem 19. i početkom 20. veka na području današnje Makedonije formiraju se prve četničke organizacije, čiji je cilj bio da zaštite srpsko stanovništvo od terora bugarskih komita.
Uoči Prvog svetskog rata četnici su raspoređeni u četiri odreda, a zadatak im je bio da nastupaju kao prethodnica regularne vojske ili da se, u slučaju povlačenja, zadrže u neprijateljskoj pozadini. Posle vojnog sloma i povlačenja preko Albanije, sa regularnom vojskom krenuo je i jedan broj četnika, ali se većina zadržala i na okupiranoj teritoriji imala zapažene aktivnosti. Zahvaljujući njima, početkom 1917. godine podignut je ustanak u Topličkom kraju čiji je vođa, između ostalih, bio i vojvoda Kosta Pećanac. Slamajući ustanak, okupator je morao da angažuje čak tri divizije povučene sa fronta, bugarske komitske čete, avijaciju i policiju, što je dobrim delom olakšalo i kasniji proboj Solunskog fronta. U mirnodopskom periodu, posle stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, četnički aktivisti su se uglavnom bavili negovanjem revolucionarnih tradicija i brigom o veteranima i ratnim invalidima.
Krvava bajka i partizani
Jedna od najčešći primedbi posleratnih istoričara prema četničkom pokretu bila je da su izbegavali borbu sa Nemcima. S druge strane, način borbe koji su sprovodili partizani doveo je do strahovite odmazde prema narodu. U knjizi "Kako je uhvaćen general Draža" Borivoje Marjanović navodi nesrećnu epizodu u kojoj je Mihailo Mika Đorđević sa grupom komunističkih istomišljenika na putu Kragujevac - Gornji Milanovac sačekao kamion sa nemačkim oficirima i podoficirima i zasuo ih strahovitom vatrom. Međutim, to im nije bilo dovoljno, već su ubijenim Nemcima isekli polne organe i stavili im u usta, a zatim hrabro strugnuli u šumu.
Upravo ovaj događaj bio je povod za stravičnu odmazdu nad nedužnim đacima i drugim građanima u Kragujevcu, poznatoj pod imenom Krvava bajka. Mika Đorđević je, inače, bio vrhovni sudija na montiranom procesu u Beogradu kada je Draža Mihailović osuđen na smrt.
Prvi gerilci u okupiranoj Evropi
Pokušaj vladajuće elite kraljevine Jugoslavije da potpisivanjem Trojnog pakta 25. marta 1941. godine barem privremeno otkloni neposredna ratnu opasnost, propao je samo dva dana kasnije. Na velikim protestima organizovanim širom zemlje, sporazum koji je potpisala vlada Cvetković-Maček odbačen je, vlada je smenjena, a knez-namesnik Pavle Karađorđević proteran. Maloletni kralj Petar preuzeo je vlast u zemlji, a novu vladu je obrazovao general Dušan Simović. Državni udar, koji je kao retko gde u svetu organizovan i sproveden bez prolivanja krvi, loše je primljen među Silama osovine, a nacistički vođa Adolf Hitler pre nego što se nova vlada i izjasnila o sudbini sporazuma, odlučio je da Jugoslaviju i vojnički i politički zbriše sa mape sveta.
Rat je počeo bombardovanjem Beograda i rasparčavanjem zemlje, a završen bezuslovnom kapitulacijom samo 12 dana kasnije, koju je u Sarajevu kao ratni zarobljenik potpisao general Kalafatović. Kapitulacija ne samo da je označila propast jedne države, već je značila i dugogodišnje zarobljeništvo za većinu oficira i podoficira srpskog porekla.
Pukovnika Dragoljuba Mihailovića rat je zatekao na dužnosti načelnika operativnog odeljenja Druge armije, stacionirane u okolini Doboja. Tu je i čuo za kapitulaciju, ali odlučuje da se bori. Sa ostacima svoje jedinice povlači se ka Srbiji i već 11. maja stiže na Ravnu goru. Da podsetimo, reč je o visoravni na obroncima Suvobora, između Ljiga, Gornjeg Milanovca i Valjeva, stotinak kilometara južno od Beograda. Iako se nalazi u blizini glavnog sedišta okupatora, zbog nepristupačnosti terena i loših saobraćajnih veza, Ravna gora je bila idealna za okupljanje i organizovanje pokreta otpora. Ubrzo će ovom planinom prodefilovati mnogi ljudi vođeni idejom zajedničke borbe protiv okupatora.
Jedno od prvih Dražinih naređenja bilo je da se formiraju četnički odredi širom zemlje i da se počne sa sabotažama i manjim akcijama protiv neprijateljske sile. Tokom maja, juna i jula ustanak se proširio u celoj državi, posebno u onim krajevima gde se srpski narod borio za goli opstanak - u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Jedan narod, dva pokreta
Treba napomenuti da se sve do 22. juna i napada Nemačke na SSSR Komunistička partija Jugoslavije držala po strani. Štaviše, u "Kratkoj istoriji četničkog pokreta", autora Siniše Globarevića i Aleksandra Nastića, navode se brojni dokazi da su komunisti potkazivali ugledne Srbe, svrstavajući se na stranu okupatora. Tek sa Staljinovim pozivom za pomoć, komunisti odlučuju da preuzmu konkretnu akciju. Međutim, o prirodi njihovog ustanka možda najbolje govori i podatak da je Žikica Jovanović Španac u Beloj Crkvi 7. jula 1941. godine ubio dva srpska žandarma, a da se upravo taj događaj doskora slavio kao početak borbe protiv okupatora.
Ovo je zakomplikovalo ionako tešku situaciju u Srbiji. Raspoloženje u narodu bilo je antinemačko, ali pojavom dva pokreta, različitih po mnogo čemu, zabuna je bila potpuna. Obe strane u prvi plan isticale su borbu protiv okupatora, ali im je ideološko, političko, pa i vojno gledanje na stvarnost bilo potpuno drugačije. Četnici se bore za restauraciju države na čelu sa dinastijom Karađorđević, a partizani za vlast komunista. Draži su zbog strahovitih represalija Nemaca prema srpskom narodu ruke vezane, Tito za žrtve i ne haje. Jugoslovenska vojska u otadžbini očekuje iskrcavanje saveznika u Dalmaciji, komunisti se najviše uzdaju u Crvenu armiju. S takvim pogledima i bez pravih rezultata protekla su i dva susreta lidera oba pokreta, održanih najpre u Struganiku 19. septembra, a zatim i u selu Brajići 26. oktobra 1941. godine. Nepomirljivi u svojim stavovima, ne samo da nisu uspeli da dogovore zajedničku borbu protiv okupatora, već su ubrzo jedni drugima postali i najveći neprijatelji. U suštini, započinjao je građanski rat u kome su kasnije obe strane činile zločine, pri čemu je samo pobednicima pružena prilika da o njima sude.
Heroj koga su izdali saveznici
Sve do 1943. godine Draža i njegova jugoslovenska vojska u otadžbini su među saveznicima slavljeni kao prva saveznička gerila, prvi pokret koji se vojno suprotstavio Silama osovine. Sem konkretnog otpora Nemačkoj vojnoj sili, četnici su spasili i više od 500 savezničkih pilota, za šta je Draža Mihailović, posmrtno, 1948. godine odlikovan Legijom časti, jednim od najvećih odlikovanja koji mu je dodelio američki predsednik Truman. Međutim, te godine dolazi do promene stava među saveznicima, pri čemu se prednost daje Titovim partizanima.
Prisilna ravnoteža
Jedan od načina rešavanja međunacionalnih problema u Titovoj Jugoslaviji bio je da se na svaku negativnu pojavu u hrvatskom narodu nađe slična i među Srbima. Ako je, recimo, dokazana zločinačka aktivnost hrvatskog nadbiskupa Alojzija Stepinca, valjalo je odgovoriti sličnim optužbama i na račun srpskog vladike Nikolaja Velimirovića. Posle gušenja mas-poka u Hrvatskoj 1971. godine na udar kritike se tri godine kasnije našao i srpski liberalizam. Slično je bilo i sa četnicima, koji su bili bogom dani da amortizuju" sve ustaške zločine izvršene tokom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Puno je razloga zašto je do toga došlo, ali najmanje pije vodu komunistička priča da su saveznici tek tada shvatili ko su pravi borci protiv okupatora u Jugoslaviji. Doduše, mnogi istoričari tvrde da su se u britansku Direkciju za specijalne operacije (SOE) sa sedištem u Kairu infiltrirali komunistički špijuni, koji su svaku četničku akciju protiv Nemaca pripisivali Titovim partizanima. Međutim, do promene savezničkog stava najviše je došlo zbog promene u vojnoj strategiji. Naime, Amerikanci su forsirali jednostavan plan koji je predviđao iskrcavanje saveznika na francuskoj obali i brz prodor do Nemačke, što bi dovelo do njenog sloma već do kraja 1943. godine. Britanci se sa tim nisu slagali, jer su se plašili sopstvenih žrtava (za tuđe nisu previše marili), već su planirali postepeno potiskivanje Nemačke na spoljnim frontovima. To je razbesnelo Staljina, koji je za vratom već imao preko 200 nemačkih divizija i bio skoro u bezizlaznoj situaciji. Plašeći se da bi u takvim prilikama Sovjeti sa Nemcima mogli da zaključe seperatni mir, Staljina je trebalo odobrovoljiti određenim ustupcima, a jedan od njih je bio i proširenje interesnih sfera SSSR-a u istočnoj Evropi, a samim tim i u Jugoslaviji. To je i dogovoreno na Teheranskoj konferenciji u leto 1943. godine, što je praktično značilo da Dražu i njegove vojnike treba pustiti niz vodu. Bila je to, po mišljenju francuskog istoričara i novinara Žana Kristofa Buisona, ali i mnogih drugih autora, najveća saveznička izdaja u Drugom svetskom ratu.
Lov na Dražu
U svakom slučaju, nakon završetka rata, krajem 1944, cele 1945. i početkom 1946. godine trajala je opsežna akcija, u kojoj su se komunisti žestoko obračunali sa četničkim odredima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini. Na udaru se posebno našao Draža Mihailović. Međutim, komunisti su imali ogromne probleme u njegovom pronalaženju jer je general Mihailović bio u sigurnim rukama svojih jataka u Bosni.
Glavni operativac akcije hapšenja bio je Slobodan Penezić Krcun. U strogoj tajnosti prvo je namamljen i uhapšen četnički vojskovođa Nikola Kalabić, čovek od visokog poverenja Draže Mihailovića. Od tog trenutka put ka Draži je bio otvoren. Udba ga je, ostalo je zabeleženo, uhvatila 13. marta 1946. godine u Udruljama kod Višegrada, u blizini granice sa Srbijom. Na mestu na kojem je uhapšen Draža Mihailović, ubijeni su i njegovi pratioci: major Vasiljević, poručnik Kovač i kapetan Majstorović. Prema nekim izvorima, tu na licu mesta komunisti su ubili i zatrpali Nikolu Kalabića, koji ih je doveo do svog komandanta, zbog čega mu je Krcun obećao slobodu. 2
Nakon hapšenja Mihailoviću je suđeno, manje više po kratkom postupku, bez prava na fer odbranu. U tajnosti je ubijen. Prema izvorima Ravnogorskog pokreta, ubistvo je obavljeno na Adi Ciganliji 17. jula 1946. godine. Do danas grob četničkog vođe nije pronađen, a neki izvori tvrde da je njegovo telo po ubistvu raskomadano i bačeno u krečanu na prostoru današnje Ade.
Istoričari će, po svemu sudeći, dugo još suditi o životu i radu generala Mihailovića. Istorijska perspektiva će se menjati, ali će njegov mit ostati. Veliki deo naroda uvrstio ga je u isti red sa junacima iz epske poezije, jer je u jednoj od najtežih kriza u istoriji naroda ostao na pragu otadžbine i, naposletku, zajedno s njim podneo i najveću žrtvu.
VLADA ARSIĆ
|
|