Post by Bozur on Dec 22, 2009 19:23:06 GMT -5
02. 02. 2003
ZAŠTO JE KOSOVO SRPSKONepobitni istorijski podaci i viševekovno kulturno nasleđe nedvosmisleno govore da Kosovo, ne samo pravno, već i u svakom drugom smislu može da pripada isključivo državi Srbiji ...
--------
02. 02. 2003
PRESS
ZAŠTO JE KOSOVO SRPSKO
Nepobitni istorijski podaci i viševekovno kulturno nasleđe nedvosmisleno govore da Kosovo, ne samo pravno, već i u svakom drugom smislu može da pripada isključivo državi Srbiji
1
Nedavno samoproglašenje nezavisnosti Kosova, koje je do usijanja dovelo već uzavrele emocije Srba, otvorilo je brojna istorijska pitanja. U pravoj bujici suprotstavljenih argumenata sukobljenih strana izvesno je samo jedno - problem Kosova ne datira od pre nekoliko godina ili decenija. Da bi se geneza sukoba dva naroda na ovom geografskom području objasnila i barem delimično razumela, moramo se vratiti u daleku prošlost. Praktično na sam početak srednjeg veka, a jednim delom i onome što mu je prethodilo.
Prvi susret
Sve manje Srba
Od početka 17. veka broj Srba na Kosovu i Metohiji je u stalnom opadanju. Tridesetih godina prošlog veka činili su 30 odsto ukupnog broja stanovništva, da bi se pri kraju veka ovaj procenat sveo na samo 12 odsto. Zanimljivo da je njihov broj značajno opadao i tokom 90-ih godina, kada je pokrajina bila u apsolutnoj vlasti Beograda.
Velika Albanija stvorena u Prizrenu
Posle Berlinskog kongresa na kome je Srbija dobila nezavisnost, Kosovo ostaje izvan granica nove države. Istovremeno, Albanci svesni slabosti i definitivnog povlačenja Turske sa Balkanskog poluostrva prvi put se organizuju i ističu planove za stvaranje Velike Albanije. Na Prizrenskom kongresu, održanom 1878. godine, usvaja se koncept samostalne Albanije, koja treba da obuhvati sve zemlje u kojima žive Albanci, pa čak i one gde su oni bili nesumnjiva manjina (delovi grčkih oblasti, cela Makedonija i Kosovo i Metohija). S obzirom na to da su programska načela Lige usmerena i protiv još prisutne turske vlasti, Liga je krvavo ugušena od strane Osmanlija, ali njene ideje, očigledno, nikada nisu napuštene.
Savremeni albanski istoričari, u želji da dokažu svoje istorijsko pravo nad područjem današnjeg Kosova i Metohije, često ističu da su potomci starih Ilira, naroda kome je Balkan bio prapostojbina. Uporište za svoje tvrdnje pronalaze u delima pojedinih istoričara iz 18. i 19. veka, koji prostom logikom, bez konkretnih dokaza, povezuju ilirsko pleme Albana, koje u drugom veku naše ere nastanjuje područje današnje srednje Albanije, i albanskih plemena koje vizantijski izvori pominju tek početkom 11. veka.
- Ako je neko ilirsko pleme živelo na prostoru Kosova i Metohije, veliko je pitanje da li ono ima biološke veze sa današnjim Albancima, a političke i istorijske veze nisu potkrepljene arheološkim nalazima ili istorijskim izvorima - kaže istoričar Čedomir Antić. - Po toj logici Srbi bi mogli da traže prava u Nemačkoj i Poljskoj gde su živeli slovenski narodi kojima su podjednako srodni, koliko su drevnim Ilirima srodni današnji Albanci sa Kosova i Metohije. Na isti način bi neki Irac iz Belfasta mogao da istakne pretenzije na Beograd jer su neki drugi Kelti osnovali Singidunum u šestom veku pre Hrista.
S druge strane, istorija Slovena ima mnogo manje nepoznanica. Na Balkansko poluostrvo oni su se doselili krajem petog i početkom šestog veka, da bi se tokom narednih 500 godina nastanili praktično na području celog Balkana - od Dunava do Egejskog mora, i od Jadrana do Crnog mora. U tom periodu, prema istorijskim podacima, slovenska plemena su u stalnom pokretu, međusobno ratujući ili sklapajući savez sa Francima, Avarima, Bugarima i Vizantijcima. Pri tome su se, verovatno, sretali i sa albanskim plemenima. Međutim, da li su oni potomci starih Ilira ili Tračana, ili nekog drugog, kasnije pristiglog naroda, od manjeg je značaja. Izvesno je jedino da preci današnjih Albanaca nisu predstavljali snažnu etničku grupu, još manje plemenski savez koji bi se nametnuo kao aktivan istorijski činilac. Nomadskog načina života u zabitim i teško pristupačnim krajevima tadašnjeg Balkana, a pre svega svojom malobrojnošću, albanska plemena bila su potpuno zanemarana i od strane tada aktuelne rimske ili vizantijske vlasti.
Stupanje na istorijsku scenu
Dolazak Slovena na Balkansko poluostrvo može se posmatrati i kao njihov prolazak kroz istorijska vrata. Tek u dodiru sa starom i razvijenom civilizacijom Vizantije i katoličkog Rima, Južni Sloveni, u razdoblju od šestog do devetog veka, i sami postaju istorijski subjekt. Najpre se javljaju na severnim granicama Vizantije, na levoj obali Dunava, u doba careva Justina Prvog (518 - 527) i Justinijana (527-565). Odatle će se upuštati u brze i daleke pljačkaške pohode praktično po celom Balkanu, dopirući do Jadranskog mora, s jedne, i do samog Carigrada, s druge strane. Već sredinom šestog veka, Južni Sloveni pokazuju tendenciju zadržavanja na poharanim teritorijama i stalnom nastanjivanju, a do prvih trajnijih kolonizacija doći će tek posle pohoda pod vođstvom Avara, koji Slovenima u jednom istorijskom trenutku nameću svoju vlast.
A1
Veštačke granice
Prema rečima istoričara Čedomira Antića, granice istorijske oblasti Kosova i Metohije krajem 19. i početkom 20. veka nisu jasne.
- Granicu prema Albaniji veštački je odredila međunarodna komisija 1913. i 1914. godine - kaže Antić. - Cilj Srbije u Prvom balkanskom ratu bio je da izađe na Jadransko more, jer je uz Švajcarsku bila jedina zemlja u Evropi bez izlaza na more. Kad nije mogla nigde drugde, Srbija odlučuje da taj cilj ostvari u Albaniji. Posle dva meseca ratovanja srpska vojska osvaja albansko primorje oko Drača. To se kosi sa interesima Austrougarske što vodi ka odluci o uspostavljanju albanske države. Natezanje oko granica završava se intervencijom velikih sila, povlačenjem Srbije sa mora i uspostavljanjem granice na Prokletijama. Granicu Kosova prema centralnoj Srbiji odredili su komunisti. U prvo vreme oblasti današnjeg Leposavića i Zvečana nisu ušle u sastav autonomne pokrajine Kosovo. Ipak, ta oblast je 1961. godine pridodata Kosovu uz obrazloženje da je "drugovima sa Kosova potrebna šuma" - napominje Antić.
Istorijski gledano, Srbi se prvi put u pisanim dokumentima pominju u delu vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita, početkom desetog veka. Međutim, nema sumnji da su se srpska plemena, zajedno sa drugim slovenskim grupama, u talasima i na mahove, kretala po celoj teritoriji današnjeg Balkana još početkom šestog veka. Nesumnjivo je, takođe, da su tokom sedmog i osmog veka, Sloveni naseljavali i predele današnje Albanije, uglavnom ravnice i rečne doline, a tome idu u prilog i toponimi brojnih reka, sela i ravnica, koji su pretežno slovenskog porekla. Ako bismo danas rekonstruisali etničku kartu Albanije u srednjem veku, prilično pouzdano bismo mogli zaključiti da je albanska zemlja bila teritorija izmešanog stanovništva. Agrarne oblasti su zauzeli Sloveni, a stočarsko-planinske Albanci. Izvesno je, takođe, da ti prvi dodiri naroda nisu imali karakter sukoba. Srbi od Albanaca nisu otimali zemlju, još manje državu, jer je tada, i dugo posle toga, zapravo, nije ni bilo. Do konfliktnih situacija dolazi znatno kasnije, tek početkom 15. veka, kada se stanovništvo oba naroda širi, i kada agrarno stanovništvo iz ravnice, osvajajući stočarsku privredu, postepeno ide ka planinama, i obrnuto. Ali, to su već sasvim drugačije istorijske okolnosti.
Zašto Albanci mrze Nemanju
Prva država srpskog naroda obrazuje se savezom manjih plemenskih grupacija i kneževina, poznatih još od devetog veka, na prostoru Duklje (Zete), Travunije i Zahumlja, od Neretve do Drima. U sastav te države obuhvaćena su albanska sela sa severa Albanije i romanizovani gradovi sa izmešanim stanovništvom. Od tada, pa sve do sredine 15. veka, područje severne Albanije, nastanjeno Srbima, Albancima i romanizovanim etničkim grupama, biće deo srpske državne celine. Međutim, ono što je od posebnog značaja jeste činjenica da je kosovsko-metohijska oblast tada nastanjena isključivo Srbima. Zapravo, ako je i bilo borbi za prevlast nad ovim krajevima, to se odnosilo samo na srpske sukobe sa Vizantijom, ali ne i sa albanskim stočarima, iz jednostavnog razloga što ih tada u ovoj oblasti nije bilo. Pohod Stefana Nemanje s kraja 12. veka bio je prvenstveno usmeren ka objedinjavanju srpskih zemalja, a ne na potiskivanje albanskog stanovništva, kako se često navodi u savremenoj albanskoj istoriografiji.
Ono što nije polazilo za rukom starim raškim kneževima i dukljanskim vladarima, uspelo je rodonačelniku dinastije Nemanjića, velikom županu i ujedinitelju srpskih zemalja, Stefanu Nemanji. On je u razdoblju od 1180. do 1190. godine pod svojom vlašću objedinio široka područja na jugu i istoku Srbije, kada je zaključen i mir sa Vizantijom. Ujedinjena Srbija se tada prostirala od Niša na istoku, pa sve do gradova na Jadranskom moru, praktično sav onaj prostor koji su Srbi naseljavali i prethodnih pet vekova. Kosovu i Metohiji, kao središnjem delu te ujedinjene države, dopala je čast da bude njena kolevka. Tek će kasnije, osvajačkim pohodima kralja Milutina, a posebno cara Dušana, granice srpskih zemalja biti znatno proširene i tada će, mestimično, biti podstaknute i migracije pojedinih naroda.
Pod Dušanom svi ravnopravni
A2
Plansko iseljavanje Šiptara nije sprovođeno
Kosovski Albanci često Srbima stavljaju na teret projekat Vase Čubrilovića za plansko iseljenje Albanaca, premda se to nikada nije ostvarilo u praksi. Reč je, naime, o predlogu da se izvrši iseljavanje Albanaca u Tursku uz novčanu nadoknadu, ali ova ideja nikada nije bila deo zvanične državne politike. Činjenica je, međutim, da je mlada Turska republika, u želji da privuče što više muslimanskog sveta iz Evrope, uspela da pridobije i jedan deo Albanaca sa Kosova.
Vladavina cara Dušana (1331 - 1355), iako osvajačkog karaktera, dobrim delom doprinela je i stvaranju prvih oblika albanske države. Naime, potpisujući se kao car i samodržac "Srbljem, Grkom, Blgarom i Arbanasom", praktično je legitimisao Albance kao narod. Prava koja su imali, na primer, srpski ili grčki feudalci, imali su i albanski, pa se time može donekle objasniti zašto su svi napori Romanaca da Albance podstaknu u borbu protiv Dušana uglavnom bili bezuspešni. Širenjem granica srpske države preko grčkih i albanskih oblasti, njihova vlastela dobila je ravnopravan status sa srpskom vlastelom.
- Veliko srpsko carstvo raspalo se ubrzo posle smrti svoga tvorca Stefana Dušana 1355. godine - objašnjava Čedomir Antić. - Jedan od srpskih plemića koji je pokušao da okupi što više teritorija od ostatka carevine bio je Lazar Hrebeljanović. Kosovo je većim delom pripalo njegovom zetu Vuku Brankoviću. Posle Kosovske bitke, vladavinu nad srpskim zemljama, uključujući i delove Kosova i Metohije, preuzeo je Lazarev sin, despot Stefan Lazarević (1402-1427), a njegov sestrić i naslednik, despot Đurađ Branković (1375-1456), upravljao je celim ovim područjem.
Svojim središnjim položajem, sa kompaktnim srpskim stanovništvom i brojnim ekonomskim prednostima, Kosovo je bilo omiljena oblast srpskih srednjovekovnih vladara. Na njemu su živeli ili su povremeno dolazili, dvorove i crkve gradili, i kralj Milutin, Stefan Dečanski, Dušan Silni, a svakako i oblasni gospodar Vuk Branković uoči Kosovske bitke. Tada se grade i Pećka patrijaršija, Banjska, Gračanica, Dečani, Arhanđeli i na stotine drugih crkava i manastira. Srednjovekovni umetnici i neimari dosežu najviše domete srpske kulture u oblasti arhitekture i slikarstva, a na teritoriji Kosova se intenzivno razvija trgovina, rudarstvo i drugi oblici privređivanja. Za sve to vreme Albanaca na Kosovu nema. Oni su daleko, u planinskim vrletima severne Albanije, gde se i dalje pretežno bave stočarstvom i nomadskim načinom života.
Kosovski boj
A
Šta znači šest zvezdica na zastavi?
Na novoj kosovskoj zastavi prikazano je šest zvezdica koje, po zvaničnom tumačenju, simbolišu šest naroda koji žive na Kosovu. Međutim, mnogo je onih koji smatraju da je njena prava simbolika šest "albanskih zemalja", koje teže ujedinjenju. To su Albanija, Kosovo, istočno Kosovo (Preševo), Ilirida (zapadna Makedonija), Čemerija (severna Grčka), kao i delovi Crne Gore u kojima žive Albanci.
Raspad srpskog carstva posle Dušanove smrti (1355.), invazija Turaka na Balkan i njihove pobede u Maričkoj (1371.) i Kosovskoj bici (1389.), kao i borba za opstanak porobljenih balkanskih naroda značajno su uticali i na razvoj odnosa između Srba i Albanaca. Međutim, katastrofalne posledice Kosovskog poraza neće ni tada, pa ni čitav vek kasnije ništa promeniti na etničkoj karti ove oblasti. Štaviše, Lazarev sin, despot Stefan Lazarević, uspeva da savlada unutrašnje protivnike i ponovo ujedini dobar deo srpskih zemalja. Despotovina, ujedinjena srpska država Lazarevića, prostirala se od Jadrana do Save i Dunava, obuhvatajući pri tom i deo severne Albanije, koja je do smrti Balše Drugog bila u sastavu Zete.
Za ovaj istorijski trenutak valja napomenuti da su Osmanlije predstavljale podjednaku pretnju i srpskoj i albanskoj vlasteli. Turski vojnici su delove Albanije napadali i pre Kosovske bitke, pri čemu su u međusobni obračun uvlačili i oblasne gospodare. To je dovelo do kraha svaki pokušaj da se stvori ili odbrani albanska država. I pored toga, Albanci, sami ili u savezu sa Srbima, Ugarima ili Mlecima, dugo pružaju otpor turskom nadiranju, a glavni pokret protiv Turaka je vezan za ime Skenderbega (hrišćanina Đorđa Kastriota, 1443 - 1468). Istorijsko jezgro srednjovekovne Albanije čini srednja Albanija, kojoj će težiti da se pripoje i albanska plemena sa juga i severa. Skadarsku oblast sa planinskim zaleđem i tada nastanjuje mešavina srpskih i albanskih plemena, ali je Kosovo naseljeno isključivo srpskim stanovništvom, što pokazuju i turski popisi vršeni tokom 15. veka.
Prve seobe
Jedna od posledica turskog osvajanja na Balkanu bilo je i veliko pomeranje naroda, koje se odvijalo od Bosfora pa sve do Beča. Svuda kuda su prolazile Osmanlije, dolazilo je do pljačke i paljenja. U strahu pred turskom najezdom, hrišćani se postepeno pomeraju na sigurnija i mirnija mesta. Već tada, dakle u prvoj polovini 15. veka, dolazi do prvih seoba Srba. Stanovništvo sa Kosova i Metohije se jednim delom iseljava u moravsku Srbiju, a drugim delom u Zetu, Hercegovinu i Bosnu. Neki idu i dalje, prelaze Dunav i Savu i nastanjuju se na područje Austrije. Ipak, do masovnijeg iseljavanja neće doći, pre svega zahvaljujući aktivnosti srpske crkve.
- Iako su srpske zemlje porobljene, a njihovo plemstvo ubijeno ili poturčeno, crkvena organizacija opstaje i čak doživljava procvat - kaže istoričar Antić. - Rođak velikog vezira Mehmed Paše Sokolovića, Makarije Sokolović, dobija priliku da 1557. godine obnovi Pećku patrijaršiju. Ona okuplja područje čitavog Balkana - delove Bugarske, Makedonije, severnu Grčku, Albaniju, današnju Srbiju i Bosnu, Hrvatsku i veći deo Mađarske. Ogroman je to prostor na kome je srpski narod bio ujedinjen isključivo posredstvom Patrijaršije - govori Antić o značaju Pećke patrijaršije za održanje verskog identiteta Srba.
Tursku vlast srpski narod nikada nije priznavao kao večitu, nikada nije prestajao da je oseća kao tuđinsku, nasilničku i neprijateljsku. Svaki ustanak i bunu protiv turskih osvajača, ma ko je i gde pokretao, Srbi su aktivno pomagali i podržavali.
- Posle Bečkog rata (1683-1699) i prvog austro-ugarskog rata (1717-1718) kada je sever Srbije oslobođen i uspostavljena kraljevina Srbija pod austrijskom vojnom upravom, Srbi se postepeno povlače sa Kosova - kaže Antić. - Pod Arsenijem Trećim Čarnojevićem i Arsenijem Četvrtim Jovanovićem, Srbi prelaze na prostore južne Ugarske (današnja Vojvodina). Istovremeno albansko stanovništvo silazi sa planina i prodire u plodne doline Kosova, Metohije i Makedonije.
Albanizacija Kosova
Međutim, znatno proređeni etnički prostor na Kosovu Albanci ne naseljavaju odmah. Albanizacija ove oblasti tokom 18. veka teći će mirno i postepeno, ali je zanimljivo da pri tome ne naseljavaju samo napuštene krajeve, već naprotiv, sve češće potiskuju preostale Srbe iz njihovih naseobina. Razlog valja tražiti u pojačanoj islamizaciji albanskog življa koju Turci masovno podstiču. Promenom vere Albanci menjaju svoj pravni i ekonomski položaj, stiču važne privilegije i zaštitu, ali gube nacionalni, pa čak i civilizacijski identitet.
Učešće Srba u ratovima protiv Turske doprinelo je ponovnom ukidanju Pećke patrijaršije, jer Osmanlije konačno shvataju da u Srbima nikada neće imati mirnu i pokornu raju. Ukidanjem patrijaršije razbijeno je jedinstvo srpske crkve i olakšana dezintegracija i slabljenje srpskog naroda. Osim toga, islamizirani Albanci, koji koriste privilegovan položaj u osmanlijskoj državi, počinju nezadrživo da se šire i da surovim metodama proteruju Srbe sa svojih vekovnih ognjišta. Sve ono što nisu stigli da porade Turci, činili su Albanci, često na brutalniji i zverskiji način. Uprkos tome, oslobodilački pokreti Srba neće se gasiti sve do Prvog balkanskog rata (1912.) i konačnog oslobođenja Srbije.
Devetnaesti vek po mnogo čemu predstavlja prekretnicu u realizaciji vekovnih slobodarskih težnji srpskog naroda. Voždova buna, pokrenuta na području nekadašnjeg beogradskog pašaluka, pokrenuće revolucionarni zanos i u drugim krajevima u kojima žive Srbi. Strpljivom i dalekosežnom diplomatijom Miloš Obrenović nastavlja njegovo delo, pa već 1833. godine u sastav Srbije vraća se Niš i druge otrgnute nahije. Sredinom druge polovine 19. veka, nakon dva srpsko-turska rata, Srbija na kongresu u Berlinu stiče nezavisnost. Međutim, do konačnog oslobođenja Kosova i Metohije Srbi će morati da sačekaju novi i konačni rat sa Turcima. Prvi balkanski rat, a potom i drugi (1912-1913) vratiće suverenitet Srbije na svim područjima koju su naseljavali Srbi tokom svoje istorije, izuzev Bosne.
2
U borbi za konačno oslobođenje od Turaka tokom celog 19. veka mnogo je srpskih političara i narodnih velikaša koji su pokušavali da pridobiju i Albance za realizaciju ovog cilja. Nažalost, već tada je više od 70 odsto Albanaca bilo islamizovano, a upravo se oni pokazuju kao najistrajniji borci za održanje starog poretka i osmanlijske prevlasti na Balkanu. Štaviše, predstavljali su udarne jedinice u suzbijanju ne samo srpskih, već i grčkih nacionalnih pokreta i ustanaka. Najsuroviju osvetu za oba srpska ustanka, kao i za konačni turski gubitak beogradskog pašaluka, ponovo su platili Srbi sa Kosova i Metohije. Raseljavan i proganjan stotinama godina ranije, srpski narod je ponovo sistematski istrebljivan.
Novi vek, stara priča
Balkanski i Prvi svetski vrat posle punih pet vekova vraćaju suverenitet Srbije nad Kosovom i Metohijom. Nažalost, tako dugi period, posebno u dva prethodna stoleća, definitivno je promenio etničku kartu ove oblasti. Posle viševekovnog proganjanja, zločina, pljački, pohara i otimačina, kao i seoba koje su nakon toga usledile, Srbi su od naroda koji je na Kosovu predstavljao apsolutnu većinu, u međuvremenu postali manjina. Ni 20. vek nije doneo ničeg dobrog.
U sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno u Kraljevinu Jugoslaviju, Kosovo ulazi sa nasleđenim odnosima koji su vladali pre Balkanskih ratova. Nova vlast, najpre srpska, a potom i jugoslovenska, imala je izuzetno težak zadatak da za kratko vreme reši vekovne suprotnosti, uspostavi pravdu, zavede mir i poredak u oblasti koja se vekovima odlikovala najvećom anarhijom u celoj Evropi. Najpre je trebalo ukinuti feudalne odnose proizvodnje, ali i kolonizirati novo stanovništvo kako bi se, barem delimično, uspostavila etnička ravnoteža. Svi ovi pokušaji, nažalost, nisu doneli očekivane rezultate. Doduše, za to i nije bilo previše vremena. Drugi svetski rat je na vlast u Jugoslaviju doveo komuniste, a njihov način rešavanja nacionalnog pitanja je, dobrim delom, išao na ruku albanskim separatistima.
Nagrada za izdaju
Neposredno po završetku Drugog svetskog rata, Kosovo i Metohija ulaze u novu Jugoslaviju kao autonomna oblast koja je skoro izdvojena i nezavisna u odnosu na Srbiju. Time se Albancima pruža perspektiva prave nacionalne afirmacije i mogućnost daljeg osamostaljivanja. Možda bi i bilo razumljivo da su ovo pravo Albanci ostvarili borbom u redovima Narodno-oslobodilačke vojske, rame uz rame sa drugim narodima. Ali, nisu. Naprotiv, tokom celog rata albansko stanovništvo ima najmanje uzdržan, a mnogo češće neprijateljski stav prema svemu što je srpsko ili jugoslovensko. Ukupan broj Albanaca u redovima NOV-a, SKOJ-a i KPJ-u veoma je skroman i u golemoj disproporciji u odnosu na njihov ukupan broj. Istovremeno, učešće Šiptara u raznim kvinslinškim, fašističkim i balističkim vojnim formacijama nije nimalo zanemarljivo. Pa čime su onda zaslužili ovo posleratno priznanje i povlastice novih vlasti?
Odgovor je koliko prost, toliko i bolan: imaginarni strah novog rukovodstva od srpskog hegemonizma. Naime, stvaranje autonomnih pokrajina i oblasti na teritoriji Narodne republike Srbije pravdan je rešavanjem problema nacionalnih manjina, pre svega Mađara i Albanaca. Međutim, pravi cilj nije toliko bio rešenje nacionalnog pitanja (Šiptara je bilo i u Makedoniji i u Crnoj Gori), već upravo slabljenje državno-pravnog statusa Srbije u okviru federacije. Svakim novim ustavnim promenama, od oslobođenja pa sve do Ustava iz 1974. godine, status pokrajina se sve više izjednačavao sa drugim federalnim jedinicama, a na uštrb Srbije.
Međutim, ovakva politika saveznog rukovodstva nije donela očekivane rezultate. Albanci sa Kosova nikada se do kraja nisu integrisali u novo jugoslovensko društvo, pri čemu su uvek imali jasan cilj - stvaranje republike koja bi im omogućila izdvajanje iz sastava Jugoslavije. Cela posleratna istorija Kosova je istorija sukoba, pljački, silovanja, planskog i sporadičnog proterivanja nealbanskih naroda sa Kosova. Sva upozorenja pojedinih srpskih političara i akademika da je reč o subverzirnoj delatnosti albanskih nacionalista, po pravilu bi se završavale pogubno za one koji bi o tome govorili. Prostom zamenom teza, upravo bi oni bili optuživani za širenje srpskog nacionalizma i šovinizma.
AA
Kosovska bitka
Mesto na kome su srpska i turska vojska ukrstile koplja 1389. godine nije slučajno. Brežuljci ispod Prištine, omeđeni Labom i Sitnicom, bili su pogodan prostor za sudar većih oružanih masa, ali i prirodna komunikacija između srpskih zemalja: od Pomoravlja do Jadrana i od Povardarja do Bosne. Herojstvo i mučenička smrt srpskih velikaša opevani su u narodnoj epici Srba, ali i među drugim hrišćanima. O čuvenom i slavnom vitezu Milošu Kobiloviću (Obiliću), koji je, prema legendi, činio čuda protiv nadirućeg islama, kasnije su pevali i Hrvati, ali i Albanci, koji su u to vreme, takođe, većinom bili hrišćani.
- Mit o Kosovskoj bici bio je toliko jak da su ga preuzimali drugi narodi. Albanska tradicija tvrdi da su predstavnici jednog od sedam kraljevstava čija je vojska učestvovala u Kosovskoj bici - ističe istoričar Čedomir Antić. - Zbog pogibije cveta srpskog plemstva i dva vladara koji su predvodili protivničke vojske, Kosovska bitka postaje jedan od najznačajnijih događaja u istoriji srpskog, ali i turskog naroda.
Činjenica da je na Kosovu polju život izgubio jedan osmanski sultan, što je u istoriji jedinstveni događaj, naterala je Turke da budu veoma oprezni - od smrti sultana Murata, pa sve do 19. veka strani izaslanici držani su za ruke prilikom audijencije kod osmanskog vladara. Za srpsku stranu Kosovska bitka do danas ne gubi na značaju.
- Kosovsku bitku ne bi trebalo tumačiti kao ideju velikog nacionalizma ili viđenja Srba kao nebeskog naroda. U njenoj je biti ideal srednjovekovnog života i hrišćanskog čoveka. Kad se stavi pred izbor života mimo principa vere ili smrti za veru on se uvek opredeljuje za ovo drugo - objašnjava istoričar Čedomir Antić.
Maske su konačno pale
Pun zamah albanski nacionalisti dobijaju posle Brionskog plenuma 1966, kada je Aleksandar Ranković optužen za sprovođenje velikosrpske i unitarne politike. Njegovo svrgavanje daje krila Albancima, pa se prave namere više i ne kriju. Albanci na srpskim imanjima žanju žito, otimaju stoku, kose livade, odnose krstine požnjevenog žita, a žrtve, pogotovu ako se opiru, jednostavno pretuku. Svaka informacija o tome se vešto krije, a svaki pokušaj da se to obelodani tumači se pokušajem raspirivanja nacionalne i verske mržnje. Za mnoge teške incidente, zlostavljanja i štete, odgovornost se prebacuje na dečje nestašluke (šta znaju deca), a masovno iseljavanje preostalih Srba i Crnogoraca tumači se prirodnim, ekonomski motivisanim procesom. I tako, sve do smrti Josipa Broza Tita i prvih masovnih demonstracija na ulicama Prištine, kada sve maske zauvek padaju. Nastavak, nažalost, znate.
Izvori: "Istorija Srba", Vladimir Ćorović
"Knjiga o Kosovu", Dimitrije Bogdanović - Projekat Rastko Gračanica
priredili: Ana Dragović i Vlada Arsić
www.pressonline.rs/sr/vesti/magazin/story/31058/ZA%C5%A0TO+JE+KOSOVO+SRPSKO.html