Post by Bozur on Dec 23, 2009 19:08:25 GMT -5
16. 11. 2007
SOLUNSKI PROCES
Prošlo je tačno 90 godina od jednog od najkontraverznijih suđenja u istoriji srpskog pravosuđa, posle koga su u zoru 13. juna 1917. godine pobijene vođe organizacije "Crna ruka", na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem Apisom...
---------
Navršilo se 90 godina od Solunskog procesa, jednog od najkontraverznijih suđenja u istoriji srpskog pravosuđa. Zbog pokušaja atentata na prestolonaslednika, regenta Aleksandra Karađorđevića, tri oficira osuđena su na smrt, a šestoro ljudi na dugogodišnju robiju. 36 godina kasnije, na obnovljenom suđenju u Beogradu, pokazalo se da je sve bila pravna lakrdija.
U zoru 13. juna 1917. godine, u jednom selu nadomak Soluna, pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis poslednji put gledao je svet oko sebe. Pred njim postrojen streljački vod, a pored njega, levo i desno, vezani uz direk i sa crnim povezom preko očiju, stoje njegovi drugovi, Rade Malobabić i major Ljubomir Vulović. Sva trojica će uskoro "bogu na istinu". Apis ne želi da mu pokriju oči. Ne priliči to jednom srpskom oficiru, ratniku, revolucionaru i zavereniku. Duvan, međutim, neće odbiti. Izbija poslednje kolutove dima i gleda užareni venac na upaljenoj cigari. Kada on dogori, ugasiće se i njegov život. Više ničega neće biti. Ostaće samo istorija.
Neumoljivi regent
Brza amnestija
Šta je bio pravi cilj i motiv Solunskog procesa pokazala je, na poseban način, i sudbina optuženih koji su osuđeni na višegodišnju robiju. Prema naredbi samog regenta Aleksandra, o detaljima pokušanog atentata i samog suđenja nije se smelo govoriti do kraja rata, jer bi to, navodno, moglo uticati na raspoloženje vojske. O tome se nije pričalo ni posle rata, ali je vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, već tokom 1919. godine, sve osuđenike amnestirala i bez posebnog obrazloženja pustila na slobodu.
U jeku Prvog svetskog rata, u trenutku kada se vojni ishod ne može ni nas**titi, srpsku vladu u izbeglištvu potresa jedna od najvećih afera. Kod makedonskog sela Ostrovo, 29. avgusta 1916. godine na automobil regenta Aleksandra Karađorđevića, koji se vraćao sa fronta, ispaljeno je nekoliko hitaca. Posle sprovedene istrage, za zaveru protiv dinastije Karađorđević i pokušaj atentata na prestolonaslednika, okrivljuju se članovi organizacije "Crna ruka", na čelu sa pukovnikom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom. Osim njega, uhapšeni su i pukovnici Milan Milovanović Pilac i Čedomir Popović, major Ljubomir Vulović i još šestorica oficira i civila.
Na suđenju održanom u Solunu, od 20. marta do 23. maja 1917. godine (po starom kalendaru), Temeljko Veljanović, seljak iz okoline Bitolja, tadašnji posilni optuženog majora Vulovića, svedoči da je video Rada Malobabića, odanog Apisovog prijatelja, kako puca na automobil prestolonaslednika. Njegovu priču potkrepljuje i svedok Desimir Čolović, koji tvrdi da je Malobabić još na Krfu optuživao regenta za ratnu katastrofu i da bi ga zato trebalo ubiti. Na osnovu tih svedočenja, Niži sud u Solunu je optužene osudio na smrt. Surovu presudu nešto kasnije potvrđuje i Viši vojni sud, a regent Aleksandar odbija da pomiluje Dimitrijevića, Vulovića i Malobabića. Ostalima će se smrtna kazna zameniti dugogodišnjom robijom, ali za trojicu prvooptuženih više nema nade. Po mraku i bez suvišnih svedoka, streljani su samo tri nedelje kasnije. Dragutin Dimitrijević Apis, glavni organizator Majskog prevrata i najzaslužniji za dinastičku smenu, dočekao je da mu presudi ruka upravo onih koje je i doveo na vlast.
Kod saveznika i međunarodne javnosti ova presuda dobro je primljena, ali domaća javnost je negodovala. Još od prvog dana sumnjalo se da je sudski proces bio nelegalan i da Apis nije učinio ono za šta je optužen. Rođaci i pristalice trojice pogubljenih "crnorukaša" su ubrzo posle Solunskog procesa tražili obnovu sudskog postupka, ali to je učinjeno tek u junu 1953. godine. Vrhovni sud Srbije poništio je presude Nižeg i Višeg vojnog suda iz 1917. godine, zaključujući da su donete na osnovu lažnog svedočenja. Sudu ovo nije bilo teško da ustanovi, jer su oba ključna svedoka u Solunskom procesu i dalje bila živa. Na obnovljenom suđenju, i Veljanović i Čolović tvrdili su da su bili primorani da lažno terete nevine oficire. Nažalost, oslobađajuća presuda, koju je Vrhovni sud izrekao osuđenima u Solunskom procesu, značila je samo Radoju Laziću, jedinom optuženiku koji je živ dočekao sudsku rehabilitaciju.
Ponovljeni postupak, međutim, nije do kraja razjasnio šta su uzroci ove zavere i sudske lakrdije, organizovane tako daleko od otadžbine, duboko iza linije fronta. Doduše, cilj novog suđenja nije ni bio ispravljanje istorijske nepravde, već prvenstveno želja da se ukaže na tiraniju i samovolju nekadašnjeg kralja i njegovih pristalica. Da bi se, međutim, shvatili pravi razlozi ovog pogubljenja, moramo se vratiti znatno ranije, na sam početak 20. veka.
Politika jača od prava
O Dragutinu Dimitrijeviću Apisu više se čulo tek posle Majskog prevrata, kada su u Beogradu, 29. maja 1903. godine ubijeni kraljica Draga i kralj Aleksandar Obrenović. Atentat su organizovali i sproveli mladi oficiri, među kojima je bilo najviše poručnika i kapetana, a sam "mozak zavere" bio je upravo Apis. Iako prevratnici za sebe nisu tražili nikakvu nagradu za ovaj čin, činjenica je da je njihov uticaj u vojsci i državi tokom godina bio sve veći. Zbog udela u prevratu, Apis je dugo godina bio u dobrim odnosima sa kraljem Petrom i regentom Aleksandrom. Preko vojvode Radomira Putnika, načelnika srpskog Generalštaba, Apis je imao toliko uticaja na vojsku, da su ga mnogi nezvanično nazivali i ministrom vojnim. Za organizaciju "Crna ruka", koju je Dimitrijević osnovao, Nikola Pašić je u više navrata govorio da je "država u državi", moćna i opasna.
Kao rođeni zaverenik i revolucionar, Dragutin Dimitrijević imao je značajnu ulogu i u organizovanju atentata na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferninanda, koji su u Sarajevu, 28. juna 1914. godine, sproveli pripadnici organizacije "Mlada Bosna". To ubistvo iskorišćeno je kao neposredan povod za napad Austrougarske monarhije na Srbiju, čime je zapravo i počeo Prvi svetski rat.
Do prvih sukoba između Apisa i regenta Aleksandra došlo je u martu 1915. godine, kada je Dimitrijević prekomandovan za načelnika Užičke vojske. "Crnorukaši" su se tada zalagali za preventivni rat sa Bugarskom, da bi se sprečila mobilizacija njihove vojske, ali je ovaj plan odbijen. Za ratnu katastrofu koja je ubrzo usledila, Apis je žestoko optuživao Nikolu Pašića i Narodnu radikalnu stranku, a sukobi su nastavljeni i na Krfu tokom 1916. godine. Pristalice režima optuživale su Vrhovnu komandu i "Crnu ruku" za sarajevski atentat, dok su oni za poraz i povlačenje srpske vojske optuživali Krunu i radikale.
Ponašanje Apisa i njegovih "crnorukaša" na Krfu je bilo krajnje provokativno. Često su govorili da povratka u Srbiju neće biti za sve, da će se selekcija vršiti kroz slavoluk oštrih sablji! Sve je ovo, verovatno, plašilo i samog regenta. Osim što je strahovao za krunu, Aleksandar je verovatno bio i pod pritiskom međunarodnih faktora. Apisove krvave ruke iz 1903. godine nisu zaboravljene, a s njima i način na koji je dinastija Karađorđevića vraćena na presto. Uz sve ovo, postojao je još jedan razlog zbog koga je trebalo što pre ukloniti "crnorukaše".
Zavera
Draža odbio da svedoči
Suđenje je vodio general Mirko Milisavljević, a javni tužilac je bio general Ljubomir Dabić. Na suđenje su kao svedoci dovođeni mnogobrojni vojnici, oficiri i podoficiri koji su potvrdili nalaze optužnice. Tadašnji oficiri odbili su da se pojave na procesu, a kasnije i generali Milan Nedić, Dušan Simović, Draža Mihailović i Mustafa Golubić. Presuda je doneta 5. juna 1917.
Naime, tokom 1916. godine, ratni ishod bio je krajnje neizvestan. Mnogi, pa čak i sam Nikola Pašić, verovali su da će se rat završiti pobedom centralnih sila, a među vojskom se pričalo da će saveznici napustiti Solunski front i da će austrijsko-francuski pregovori dovesti do separatnog mira. Ovakvog ishoda rata plašili su se i regent Aleksandar i Nikola Pašić jer je Austrijski car Karlo insistirao na uklanjanju dinastije Karađorđević i uništenju organizacije koja je agitovala protiv Austrougarske. U takvoj situaciji, pristalice režima su verovale da bi zabrana "Crne ruke" i pogubljenje njihovih vođa u Beču moglo biti protumačeno kao gest dobre volje. Srećom, rat je okončan pobedom saveznika, pa za tim više nije ni bilo potrebe.
U kovanju zavere protiv Apisa i njegovih drugova, posebnu ulogu odigrao je i pukovnik Petar Živković, komandant kraljeve garde. Štaviše, veruje se da je upravo on iscenirao atentat na regenta Aleksandra i kasnije organizovao sudsku lakrdiju posle koje će optuženi biti streljani. Reč je, takođe, o zavereniku iz 1903. godine, koji se odvojio od Apisa i osnovao suparničku "Belu ruku". Živković je ne samo pronašao lažne svedoke, već je za rukovodioca celokupnog procesa u Solunu postavio pukovnika Petra Mišića, još jednog učesnika Majskog prevrata, koji je pod Apisovim uticajem penzionisan 1905. godine. Ovo mu je bila prilika za ličnu osvetu, s obzirom na to da je sa većinom optuženih bio u sukobu, što svakako nije išlo u prilog poštenom suđenju.
Bilo kako bilo, bez obzira na tanke dokaze i uverljivo svedočenje optuženih da se nikako nisu mogli zateći na mestu i u vreme pokušanog atentata, Sud je bio neumoljiv. Presude su brzo izvršene, a Apisovu glavu nije mogao da spasi ni princ Đorđe Karađorđević, stariji brat regenta Aleksandra, koji se za njega lično založio. Politika se ponovo, po ko zna koji put, pokazala znatno jača nego što su pravo ili pravda.
VLADA ARSIĆ
www.pressonline.rs/sr/vesti/magazin/story/24017/SOLUNSKI+PROCES.html