Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 18:39:15 GMT -5
Garasani, porodica koja je obelezila Srbiju
Vitezovi od Garasa
Bili su ustanici, drzavnici, politicari, pesnici i naucnici kojima je prezime bilo obaveza, a nikako privilegija. A u svetu je, mozda, jedinstven primer da su trojica njih - pradeda, deda i (pra)unuk - bili i akademici
Ilija Garasanin (talbotipija Anastasa Jovanovica iz 1851. godine)
Podaci o poreklu porodice su iz prve ruke. Izrekao ih je ne samo clan porodice nego i u svetskim razmerama znacajan arheolog - profesor dr Milutin Garasanin, akademik. Pazljivo su ga, 17. februara 1994. godine, zabelezili i potom, kao knjigu Milutin Garasanin, razgovori o arheologiji, objavili mr Stasa Babic i dr Miodrag Tomovic.
Tada sedamdesetcetvorogodisnji naucnik, koji se najvise bavio praistorijskim arheoloskim istrazivanjima Balkana, posebno Podunavlja i susednih oblasti, o povesti svoje porodice rekao je sledece:
'Porodica Garasanin vodi poreklo iz Crne Gore, iz Bjelopavlica, iz sela Orja Luka. Oni pripadaju velikoj porodici Boskovica. Jos pre rata je jedan svestenik iz Orje Luke napisao rodoslov porodice Garasanin, naravno po predanju. To su ona predanja sto inace postoje u Crnoj Gori, po pasovima. Ja ne znam koliko pasova unazad je on isao, ali se sve zavrsava u mitu i legendi. Po toj legendi bi Boskovici, pa prema tome i mi, bili poreklom od Leke Kapetana, sto su, naravno, price.
Jedan od tih Boskovica, Radisav, bio je advokat u Beogradu, pre petnaestak godina dolazio je kod mene. Mi smo, inace, s Boskovicima imali malo dodira. On je tako obnovio vezu Boskovica sa mnom, pa sam i ja otisao u Orju Luku, i tu se upoznao sa svim postojecim Boskovicima, kojih ima mnogo. Iz razgovora - a potom sam i obilazio okolo - video sam da se taj rodoslov, na osnovu grobova koji se nalaze na ondasnjem groblju, moze sigurno povuci od pocetka 18. veka. Ja, kao arheolog, polazim od cinjenica, i to je ono sto se moze sigurno utvrditi.
Kralj Milan s clanovima svoje vlade Milutin Garasanin (gore desno) kao ministar unutrasnjih dela.
Prvi koji je dosao u Srbiju od tih Boskovica bio je Savisa, po kome su Garasani prvo uzeli prezime Savic. Moj cukundeda zvao se Milutin Savic a, posto su dosli u selo Garase, uzeli su Garasanin kao nadimak. Tako se moj cukundeda zvao Milutin Savic-Garasanin. Ja sam imao jednu ideju kad je rec o prezimenu, ali nisam uspeo da je proverim...
Iznad sela Orja Luka - dakle sela Boskovica - postoji jedno brdo koje se zove Garac, tako da je meni dosla ideja da prezime Garasanin nije od sela Garasa, nego od imena tog brda. Pokusao sam onda da vidim s etnolozima kada se zapravo javlja ime sela Garasi, da li je to pre njihovog doseljenja ili su oni kao prvi doseljenici doneli to ime.
Medjutim, nisam naisao na neko veliko razumevanje. Mada sam mislio da ce se neko od njih malo zainteresovati da potraga za tim, niko to nije uradio. Tako to pitanje ostaje otvoreno...'
U vise nego skrtoj prici o povesti svoje porodice, Milutin Garasanin je u ovom razgovoru jos dodao:
Beograd, pogled iz Zemuna, u vreme nastajanja 'Nacertanija' (bojena litografija Vilijama Henrija Bartleta iz 1842. godine)
'Posle Savise dolazi Milutin Savic-Garasanin, koji je ucestvovao u Prvom srpskom ustanku, s Karadjordjem, zatim s Milosem, i koji je ubijen zajedno sa svojim sinom Lukom u vreme prvog dolaska na vlast kneza Mihaila, kad je bila Katanska buna. Njega su ubile Miloseve katane i njegovu glavu i glavu njegovog sina Luke nabili na kolac s cibukom u ustima. Razlog je bio politicki sukob sa Obrenovicima. Mada, posle toga su potomci - Ilija Garasanin i moj deda Milutin Garasanin - u stvari uvek vise bili na strani Obrenovica nego Karadjordjevica. I to je ostalo u porodici i posle nestanka Obrenovica, i posle... do danasnjih dana, ako hocete, mada Obrenovici vise ne postoje. Nikada nije bila nikakva narocita prisnost izmedju Garasanina i Karadjordjevica...'
S cibukom na kocu
Prica-reka o porodici bez cijeg delanja bi povest Srbije, sasvim sigurno, u mnogo cemu bila drugacija, zapenusala je na obroncima Bukulje, tamo u selu Garasi. Uzmutio ju je Milutin Savic-Garasanin, 'dobar domacin na kuci i cuven marveni trgovac', kako ga je u knjizi 'Pomenik znamenitih ljudi u srpskog naroda novijeg doba' predstavio Milan Dj. Milicevic. S dvadeset sest leta, kao dobrovoljac, 'frajkor', na strani Austrije 1788. godine ucestvuje u ratu protiv Turske i dospeva i u narodnu pesmu kao Fendrek od Garasa u kojoj, u cinu zastavnika (fendreka), vodi smele poduhvate protiv turskog zulumcara Guse Buljukbase.
Milutin Garasanin sa porodicom 1890. godine
Upravo u vreme rodjenja najmladjeg sina Ilije, 12. januara 1812. godine, Karadjordje ga je optuzio da je zapalio postansko seno u Garasima, ali se Milutin - ne pristajuci da 'vadi maziju', tada uobicajenu proveru nevinosti hvatanjem rukama uzarenog gvozdja - odmetnuo u hajduke. Za kaznu, vozd je svu njegovu porodicu proterao u tada srpski Beograd a imanje mu spalio. Pedeset pet godina kasnije, tada jos nekrsteni sin Ilija pobedonosno ce setati Beogradom.
Nesporazum je brzo izgladjen. Milutin je potom otpesacio do Jerusalima i otada je bio poznat samo kao Hadzija, vredan i dobar domacin koji decu salje u skole, ali i ucitelje dovodi kuci da sinovi - Luka, Mihailo i Ilija - ne ostanu neuki.
U vreme kneza Milosa i Luka i Ilija postaju carinici. I dok se Luka ubrzo vratio (isplativijoj) trgovini, Ilija je postao pukovnik, sef regularne vojske izbirljivog kneza. A onda je, 1842. godine, izbila Vuciceva buna, pokusaj ustavobranitelja (vidi okvir) da ogranice vlast svemocnog kneza. Kazna je bila brza i jeziva: i Milutinu, Hadziji, i njegovom sinu Luki ispred porodicne kuce u Grockoj Milosevi katani odrubili su glave, nabili ih na kolac i onda 'darivali' zapaljenim cibukom.
Milutin Garasanin
Balkanski Bizmark
I danas, malo-malo, pa neko negde, makar i uzgredno, na ovaj ili onaj nacin, pomene Iliju Garasanina, odnosno njegovo 'Nacertanije'. Garasanin je ovaj prvi (dugo osporavani) program srpske spoljne politike napisao u trideset drugoj godini, 1844, u svojstvu ministra unutrasnjih dela. U vreme kad su gradovi u knezevini Srbiji jos imali turske posade i kad je vecina srpskog naroda zivela van granica Srbije, on je ispisao predlog, nacrt (nacertanije) o politickoj akciji za ujedinjenje jos neoslobodjenih srpskih pokrajina u Osmanlijskom i Habzburskom carstvu u jedinstvenu srpsku nacionalnu drzavu koja bi bila srediste okupljanja ostalih juznoslovenskih naroda u nezavisnu drzavnu zajednicu.
Zanimljivo je da je 'Nacertanije' dugo bilo dobro cuvan tajni spis, da je evropskim politicarima ostao nepoznat do osamdesetih godina 19. veka, a srpskom javnom mnjenju do 1888. godine, dok je sadrzaj obelodanjen tek pocetkom 20. stoleca. Danas je poznat samo po kopijama, jer je original rukopisa, po svoj prilici, nestao u vreme Prvog svetskog rata, kad su Austrijanci pokupili arhivu Garasanina.
Dugogodisnji ministar policije, ali i ministar spoljnih poslova, predsednik vlade, Ilija Garasanin bio je licnost od nesumnjivog drzavnickog autoriteta. Umeo je da kaze, i da se za to tvrdoglavo zalaze, da 'Srbija nije detinja lopta kojom se drugi mogu igrati'. Od njega su strahovali i Obrenovici i Karadjordjevici, uvek onda kad su sebe stavljali iznad interesa zemlje, pa je neretko optuzivan da hoce da bude knez umesto kneza. Stranci su ga docnije prozvali 'balkanskim Bizmarkom'.
Predsednik vlade, pa mlinar
Vukosava Garasanin, zena Milutinova.
Ostalo je zabelezeno da je, nakon zahteva Svetoandrejske skupstine u decembru 1858. godine da Aleksandar Karadjordjevic podnese ostavku, na njegovu izricitu molbu, brigu o knezevom, zurnom i tajnovitom, odlasku kod Turaka u Beograd sproveo licno Garasanin. I tu se malo preigrao, s obzirom na to da je Skupstina, umesto da izabere dogovoreno namesnistvo u kome je trebalo da bude i sam Garasanin, odmah uspostavila dinastiju Obrenovica. Iako je bio povredjen i ponizen, kao ministar unutrasnjih dela nije hteo da vojsci izda naredbu da rastera Skupstinu, u strahu od moguceg krvoprolica izmedju obrenovicevaca i karadjordjevicevaca.
Posle povratka kneza Milosa iz izgnanstva drzao se po strani, ali je zato odmah po stupanju kneza Mihaila na presto, na preporuku Rusije, postao predsednik Ministarskog saveta i ministar inostranih poslova. Cini se da su zvezdani trenuci njegove karijere najupecatljivije zasjali 19. aprila 1867. godine kad je, u svecanoj lozi, s desne strane kneza Mihaila, prisustvovao turskoj predaji kljuceva Beograda, cinu kome je odlucujuce doprineo. Uz to, na celu knezeve garde, srpsku zastavu na Beogradsku tvrdjavu podigao je njegov stariji sin Svetozar.
A onda je, godinu dana docnije, usledio grom iz vedra neba: pucnji u Kosutnjaku, 29. maja 1868. godine, smrt kneza Mihaila i ranjavanje njegovog adjutanta Svetozara Garasanina. Ilija, otpusten zbog protivljenja knezevoj nameri da se ozeni Katarinom Konstantinovic, prvi je saznao za ubistvo kneza, pohitao u vladu i stvar preuzeo u svoje (iskusne) ruke. Zahtevao je da vojska bude stavljena u stanje pripravnosti, da vlada preduzme mere za sprecavanje drzavnog udara ili (moguceg) gradjanskog rata i da policija obezbedjuje vladu. Mir je obezbedjen, ali za Iliju Garasanina u novoj raspodeli vlasti nije bilo mesta. I ne samo to: u pojedinim krugovima zavrtela se prica da je zajedno sa sinom Svetozarom pripremao zaveru.
Sa sinovima Svetozarom i Milutinom, povukao se na imanje u Grockoj gde je, uz pomoc zajma, bez obzira na to sto je toliko dugo bio na najodgovornijim polozajima u drzavi, podigao mlin. Tu je i umro, osam godina docnije.
Vec pominjani Milan Dj. Milicevic ostavio je i ovakav zapis:
Sofija Soka Garasanin, Ilijina supruga.
'Ilija Garasanin bejase rastom jedan od najvisih ljudi; krupan, crn, boginjav, u poslednje vreme gotovo bezub, a ruku sasvim krivih od kostobolje; pri svem tom, u razgovoru i ponasanju prijatan toliko da svakad zanese svog sabesednika. Nije pio nikakva pica koje opija, a kave i duvana nije znao koliko mu je dosta. Na Iliji je priroda pokazala koliko miluje udruzivati suprotnosti u jednoga lica: on je bio primer vrednoce i strasilo ostrine u poslu; a, u isto doba, nepresusno vrelo sale i humora! Jos se ne zna na Balkanskom poluostrvu za ziva coveka koji je imao toliko veza s licnostima i mestima na Slovenskom jugu, koliko je toga bilo u Ilije Garasanina!'
Kome su pevali sejmeni
Sin Svetozar, napustivsi vojsku zbog opanjkavanja, umro je 1886. godine. Mladji sin Milutin, i on francuski djak koji je zavrsio artiljerijsku skolu u Mecu, sudeci bar po polozajima koje je zauzimao u drzavi, bio je pravi sin svog oca.
Prvo je bio ministar unutrasnjih dela, strog u uspostavljanju reda u knezevini. Za svog mandata za cuvare javne bezbednosti uspostavio je letecu konjicku zandarmeriju poznatu kao sejmeni ('Krenuli, babo, niz polje sejmeni' da 'sejmenske pesme pevaju'). Zanimljivo je da im je ime nadenuo novinar Pera Todorovic, jedan od osnivaca tada progonjene Radikalne stranke, dan nakon osnivanja - 22. juna 1882. godine. I to po istoimenoj turskoj konjici koja je donedavno galopirala Srbijom, globeci sirotinju i cineci grdne zulume.
Vladimir Garasanin snimljen 1914. godine
Posle toga je postao predsednik vlade i ministar spoljnih poslova, a onda i ministar unutrasnjih poslova. Iz tog vremena pamti se i da je bio ucesnik prvog medjumesnog telefonskog razgovora na liniji Beograd-Nis, 1886. godine. S druge strane linije, u Nisu, nalazio se kralj Milan. Zbog slabe cujnosti i loseg kvaliteta telefonske linije, kralj je nekoliko puta ponavljao: 'Milutine, govori glasnije!' Na kraju mu je predsednik vlade gotovo odbrusio: 'Vase Velicanstvo, ja govorim tako jako da, kad bih se popeo na toranj Saborne crkve, Vi biste me nesumnjivo morali cuti u Nisu i bez telefona.'
Da cujnost izmedju kralja i predsednika vlade nije bila ponajbolja, svedoci i razlaz izmedju njih dvojice. Ponajvecma zbog 'skandala koji je kralj Milan napravio svojim razvodom s kraljicom Natalijom, sto je bila bruka u celoj Evropi'. Milutin Garasanin je razresen svih dotadasnjih duznosti i poslat u Pariz za srpskog poslanika. Ipak, po misljenju njegovih savremenika, on nije morao da vodi racuna da li ce iz borbe sa svojim politickim protivnicima izaci kao pobednik jer 'i pobedjen, jedan Garasanin ostajao je Garasanin'.
Da je ta tvrdnja imala utemeljenja, govori i podatak iz secanja Milutina, unuka:
'Znam da ga je kralj Milan posetio kad je dolazio u Pariz, i mi jos imamo jednu deciju igracku, jednu veliku finu lutku koju je kralj Milan tada doneo i poklonio mojoj tetki, koja je bila devojcica.'
Inace, pored vojnih nauka i politehnicke akademije, Milutin Garasanin bio je i osnivac casopisa 'Pogled' i saradnik u 'Videlu'. Bavio se i knjizevnoscu (videti njegov tekst na stranama 58. i 59), a 1893. godine izabran je za akademika Srpske kraljevske akademije. Umro je u Parizu 21. februara 1898, u pedeset petoj godini.
Lutka koju je kcerkama Milutina Garasanina u Parizu poklonio kralj Milan danas je u posedu Olivere Garasanin koja zivi i radi u SAD.
Lutka koju je kcerkama Milutina Garasanina u Parizu poklonio kralj Milan danas je u posedu Olivere Garasanin koja zivi i radi u SAD.
Ne razumem srpski
Pripovest o sledecem Garasaninu, Vladimiru, ponajbolje je preuzeti iz secanja njegovog sina, vec pominjanog arheologa Milutina, treceg akademika u porodici Garasanina - pradeda, deda i (pra)unuk.
'...Moj otac je, posto je deda umro u Parizu, dobio francusku stipendiju, tako da je on samo osnovnu skolu svrsio u Beogradu, a gimnaziju u Parizu. U Parizu je svrsio i prava, tamo je i doktorirao...
Moj otac se vratio u Srbiju 1903. godine. Od tada je ziveo stalno u Srbiji, u Beogradu. Bio je u balkanskim ratovima, i u Prvom svetskom ratu. On i moja majka zajedno su presli Albaniju. Nisu mnogo voleli da pricaju o tim stvarima, kao sto uopste moj otac nije voleo mnogo da prica o nasoj porodici i njenoj ulozi. Naravno, govorio je o tome, ali nije mnogo insistirao na zaslugama predaka. On je bio jedan humanista, i on mi je usadio to da apsolutno nikakvih nacionalistickih ideja nemam. Moj otac je pisao pesme na francuskom. Nazalost, to je sve propalo u dogadjajima odmah posle rata (Drugog, prim. P. M.). Iz kuce su razvucene stvari. Srecom, ono sto je ostalo od arhiva Ilije i Milutina Garasanina, posle Prvog rata, od Austrijanaca, sacuvano je i to je danas u Arhivu Srbije...'
Vladimir Garasanin radio je kao advokat Francusko-srpske banke u Beogradu. Pred smrt (1958), ponizen bahatoscu novih vlasti koje su mu u kucu koja se nalazila u Krunskoj ulici uselile 'coveka iz sume', odbijao je da govori srpski. Razgovarao je samo na francuskom s onim retkim koji su taj jezik tada razumevali.
Arheolog Milutin Garasanin
Tragovi
Arheolog Milutin Garasanin (1920-2002), clan nekoliko akademija, pripada uskom krugu nasih najpoznatijih istrazivaca praistorije. Danas je nezamisliv bilo koji ozbiljniji naucni rad iz te oblasti u jugoistocnoj Evropi a da u njemu nisu ugradjena saznanja do kojih je on dosao u toku svog plodnog dugovekog rada. Ispod njegovog 'sinjela', kao profesora na Odeljenju za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, izasli su mnogi danas i u svetu priznati arheolozi.
'Ja sam jos kao mali francuski naucio sa ocem, posto je on bio francuski djak. Majka je sa mnom radila nemacki, a imao sam, kao mali, jednu guvernantu, Austrijanku iz Beca Trudu Stolc, koja je posle postala porodicni prijatelj. Tako sam i nemacki znao jos kao dete. Medjutim, kad sam se upisivao u osnovnu skolu, moj otac je rekao da on smatra da ja francuski dovoljno znam, ali da bi trebalo da naucim i drugi svetski jezik - nemacki. Upisao me, na zgrazanje nacelnika Ministarstva prosvete, u nemacku skolu u Beogradu. Ona u to vreme nije bila jos obojena nikakvim nacionalsocijalizmom. To je bila jako dobra skola u kojoj su predavali nemacki i nasi ucitelji. Istoriju, recimo, nas, a geografiju nemacki. Ucio sam i nemacki i srpski jezik...
Ustavobranitelji
Ustavobranitelji su bili nosioci borbe protiv samovlasca kneza Milosa Obrenovica. Zalagali su se za donosenje ustava i zakona kojim bi Miloseva vlast bila ogranicena i uspeli su da se izbore za donosenje takozvanog Turskog ustava a zatim i za Milosevo (1839) i Mihailovo (1841) odstupanje s prestola. Posto su na vlast doveli kneza Aleksandra Karadjordjevica, oni su u najvecoj meri upravljali zemljom za vreme njegove vladavine. Celni ljudi ustavobraniteljskog rezima bili su: Toma Vucic Perisic, Avram Petronijevic, Milutin i Ilija Garasanin, Stojan i Aleksa Simic... Oni su pokusavali da izgrade nacionalni program o cemu najubedljivije svedoci i 'Nacertanije' Ilije Garasanina.
Iz nemackog jezika i geografije imali smo jednu izuzetnu nastavnicu, gospodju Andric, Nemicu, Berlinku, koja je bila udata za Srbina. Izuzetno objektivna, nije pravila nikakvu razliku izmedju nase i nemacke dece. S druge strane, imali smo odlicnu uciteljicu Srpkinju, Angelinu Pantic iz Vranja, koju su okupatori 1915. ili 1916. navodno hteli kao mladu uciteljicu u Vranju da streljaju, ali ju je spasao jedan nemacki oficir... I moj otac je s njom razgovarao i zahtevao da ja ne smem, zbog svog porekla i porodice, da budem razlicito tretiran od druge dece, vec potpuno izjednacen, a da razlike mogu nastati samo kao rezultat mog licnog zalaganja i rada...'
I Draga, od miloste zvana Lalka, supruga Milutinova, bila je poznati arheolog, vise posvecena muzejskom radu. 'Vec na prvoj godini klasicne filologije, prosto se desilo da budemo upuceni jedno na drugo i, naravno, odmah smo se zavoleli... Od pocetka smo sve ispite spremali zajedno, a potom, kad smo presli na arheologiju, nastavili smo da radimo zajedno...'
Tri kceri - Julija i bliznakinje Sofija i Olivera - zadrzale su prezime Garasanin. I njihova deca su, uz oceva prezimena, dodala Garasanin...
* * *
Jedini bronzani trag nekog od Garasanina nalazi se u Grockoj, tamo gde im je nekad bila kuca. Rec je o spomen-bisti Ilije Garasanina, rad Nikole Jankovica, koja je postavljena 2003. godine. I mesna osnovna skola i biblioteka odnedavno nose njegovo ime. U Beogradu, ispod Tasmajdana, nekadasnja Ulica Georgi Dimitrova sad je Ulica Ilije Garasanina, a u Rakovici jedna od ulica nosi ime njegovog sina Milutina.
Petar Milatovic
(Fotografije iz zbirke Narodnog muzeja u Beogradu)
link
Vitezovi od Garasa
Bili su ustanici, drzavnici, politicari, pesnici i naucnici kojima je prezime bilo obaveza, a nikako privilegija. A u svetu je, mozda, jedinstven primer da su trojica njih - pradeda, deda i (pra)unuk - bili i akademici
Ilija Garasanin (talbotipija Anastasa Jovanovica iz 1851. godine)
Podaci o poreklu porodice su iz prve ruke. Izrekao ih je ne samo clan porodice nego i u svetskim razmerama znacajan arheolog - profesor dr Milutin Garasanin, akademik. Pazljivo su ga, 17. februara 1994. godine, zabelezili i potom, kao knjigu Milutin Garasanin, razgovori o arheologiji, objavili mr Stasa Babic i dr Miodrag Tomovic.
Tada sedamdesetcetvorogodisnji naucnik, koji se najvise bavio praistorijskim arheoloskim istrazivanjima Balkana, posebno Podunavlja i susednih oblasti, o povesti svoje porodice rekao je sledece:
'Porodica Garasanin vodi poreklo iz Crne Gore, iz Bjelopavlica, iz sela Orja Luka. Oni pripadaju velikoj porodici Boskovica. Jos pre rata je jedan svestenik iz Orje Luke napisao rodoslov porodice Garasanin, naravno po predanju. To su ona predanja sto inace postoje u Crnoj Gori, po pasovima. Ja ne znam koliko pasova unazad je on isao, ali se sve zavrsava u mitu i legendi. Po toj legendi bi Boskovici, pa prema tome i mi, bili poreklom od Leke Kapetana, sto su, naravno, price.
Jedan od tih Boskovica, Radisav, bio je advokat u Beogradu, pre petnaestak godina dolazio je kod mene. Mi smo, inace, s Boskovicima imali malo dodira. On je tako obnovio vezu Boskovica sa mnom, pa sam i ja otisao u Orju Luku, i tu se upoznao sa svim postojecim Boskovicima, kojih ima mnogo. Iz razgovora - a potom sam i obilazio okolo - video sam da se taj rodoslov, na osnovu grobova koji se nalaze na ondasnjem groblju, moze sigurno povuci od pocetka 18. veka. Ja, kao arheolog, polazim od cinjenica, i to je ono sto se moze sigurno utvrditi.
Kralj Milan s clanovima svoje vlade Milutin Garasanin (gore desno) kao ministar unutrasnjih dela.
Prvi koji je dosao u Srbiju od tih Boskovica bio je Savisa, po kome su Garasani prvo uzeli prezime Savic. Moj cukundeda zvao se Milutin Savic a, posto su dosli u selo Garase, uzeli su Garasanin kao nadimak. Tako se moj cukundeda zvao Milutin Savic-Garasanin. Ja sam imao jednu ideju kad je rec o prezimenu, ali nisam uspeo da je proverim...
Iznad sela Orja Luka - dakle sela Boskovica - postoji jedno brdo koje se zove Garac, tako da je meni dosla ideja da prezime Garasanin nije od sela Garasa, nego od imena tog brda. Pokusao sam onda da vidim s etnolozima kada se zapravo javlja ime sela Garasi, da li je to pre njihovog doseljenja ili su oni kao prvi doseljenici doneli to ime.
Medjutim, nisam naisao na neko veliko razumevanje. Mada sam mislio da ce se neko od njih malo zainteresovati da potraga za tim, niko to nije uradio. Tako to pitanje ostaje otvoreno...'
U vise nego skrtoj prici o povesti svoje porodice, Milutin Garasanin je u ovom razgovoru jos dodao:
Beograd, pogled iz Zemuna, u vreme nastajanja 'Nacertanija' (bojena litografija Vilijama Henrija Bartleta iz 1842. godine)
'Posle Savise dolazi Milutin Savic-Garasanin, koji je ucestvovao u Prvom srpskom ustanku, s Karadjordjem, zatim s Milosem, i koji je ubijen zajedno sa svojim sinom Lukom u vreme prvog dolaska na vlast kneza Mihaila, kad je bila Katanska buna. Njega su ubile Miloseve katane i njegovu glavu i glavu njegovog sina Luke nabili na kolac s cibukom u ustima. Razlog je bio politicki sukob sa Obrenovicima. Mada, posle toga su potomci - Ilija Garasanin i moj deda Milutin Garasanin - u stvari uvek vise bili na strani Obrenovica nego Karadjordjevica. I to je ostalo u porodici i posle nestanka Obrenovica, i posle... do danasnjih dana, ako hocete, mada Obrenovici vise ne postoje. Nikada nije bila nikakva narocita prisnost izmedju Garasanina i Karadjordjevica...'
S cibukom na kocu
Prica-reka o porodici bez cijeg delanja bi povest Srbije, sasvim sigurno, u mnogo cemu bila drugacija, zapenusala je na obroncima Bukulje, tamo u selu Garasi. Uzmutio ju je Milutin Savic-Garasanin, 'dobar domacin na kuci i cuven marveni trgovac', kako ga je u knjizi 'Pomenik znamenitih ljudi u srpskog naroda novijeg doba' predstavio Milan Dj. Milicevic. S dvadeset sest leta, kao dobrovoljac, 'frajkor', na strani Austrije 1788. godine ucestvuje u ratu protiv Turske i dospeva i u narodnu pesmu kao Fendrek od Garasa u kojoj, u cinu zastavnika (fendreka), vodi smele poduhvate protiv turskog zulumcara Guse Buljukbase.
Milutin Garasanin sa porodicom 1890. godine
Upravo u vreme rodjenja najmladjeg sina Ilije, 12. januara 1812. godine, Karadjordje ga je optuzio da je zapalio postansko seno u Garasima, ali se Milutin - ne pristajuci da 'vadi maziju', tada uobicajenu proveru nevinosti hvatanjem rukama uzarenog gvozdja - odmetnuo u hajduke. Za kaznu, vozd je svu njegovu porodicu proterao u tada srpski Beograd a imanje mu spalio. Pedeset pet godina kasnije, tada jos nekrsteni sin Ilija pobedonosno ce setati Beogradom.
Nesporazum je brzo izgladjen. Milutin je potom otpesacio do Jerusalima i otada je bio poznat samo kao Hadzija, vredan i dobar domacin koji decu salje u skole, ali i ucitelje dovodi kuci da sinovi - Luka, Mihailo i Ilija - ne ostanu neuki.
U vreme kneza Milosa i Luka i Ilija postaju carinici. I dok se Luka ubrzo vratio (isplativijoj) trgovini, Ilija je postao pukovnik, sef regularne vojske izbirljivog kneza. A onda je, 1842. godine, izbila Vuciceva buna, pokusaj ustavobranitelja (vidi okvir) da ogranice vlast svemocnog kneza. Kazna je bila brza i jeziva: i Milutinu, Hadziji, i njegovom sinu Luki ispred porodicne kuce u Grockoj Milosevi katani odrubili su glave, nabili ih na kolac i onda 'darivali' zapaljenim cibukom.
Milutin Garasanin
Balkanski Bizmark
I danas, malo-malo, pa neko negde, makar i uzgredno, na ovaj ili onaj nacin, pomene Iliju Garasanina, odnosno njegovo 'Nacertanije'. Garasanin je ovaj prvi (dugo osporavani) program srpske spoljne politike napisao u trideset drugoj godini, 1844, u svojstvu ministra unutrasnjih dela. U vreme kad su gradovi u knezevini Srbiji jos imali turske posade i kad je vecina srpskog naroda zivela van granica Srbije, on je ispisao predlog, nacrt (nacertanije) o politickoj akciji za ujedinjenje jos neoslobodjenih srpskih pokrajina u Osmanlijskom i Habzburskom carstvu u jedinstvenu srpsku nacionalnu drzavu koja bi bila srediste okupljanja ostalih juznoslovenskih naroda u nezavisnu drzavnu zajednicu.
Zanimljivo je da je 'Nacertanije' dugo bilo dobro cuvan tajni spis, da je evropskim politicarima ostao nepoznat do osamdesetih godina 19. veka, a srpskom javnom mnjenju do 1888. godine, dok je sadrzaj obelodanjen tek pocetkom 20. stoleca. Danas je poznat samo po kopijama, jer je original rukopisa, po svoj prilici, nestao u vreme Prvog svetskog rata, kad su Austrijanci pokupili arhivu Garasanina.
Dugogodisnji ministar policije, ali i ministar spoljnih poslova, predsednik vlade, Ilija Garasanin bio je licnost od nesumnjivog drzavnickog autoriteta. Umeo je da kaze, i da se za to tvrdoglavo zalaze, da 'Srbija nije detinja lopta kojom se drugi mogu igrati'. Od njega su strahovali i Obrenovici i Karadjordjevici, uvek onda kad su sebe stavljali iznad interesa zemlje, pa je neretko optuzivan da hoce da bude knez umesto kneza. Stranci su ga docnije prozvali 'balkanskim Bizmarkom'.
Predsednik vlade, pa mlinar
Vukosava Garasanin, zena Milutinova.
Ostalo je zabelezeno da je, nakon zahteva Svetoandrejske skupstine u decembru 1858. godine da Aleksandar Karadjordjevic podnese ostavku, na njegovu izricitu molbu, brigu o knezevom, zurnom i tajnovitom, odlasku kod Turaka u Beograd sproveo licno Garasanin. I tu se malo preigrao, s obzirom na to da je Skupstina, umesto da izabere dogovoreno namesnistvo u kome je trebalo da bude i sam Garasanin, odmah uspostavila dinastiju Obrenovica. Iako je bio povredjen i ponizen, kao ministar unutrasnjih dela nije hteo da vojsci izda naredbu da rastera Skupstinu, u strahu od moguceg krvoprolica izmedju obrenovicevaca i karadjordjevicevaca.
Posle povratka kneza Milosa iz izgnanstva drzao se po strani, ali je zato odmah po stupanju kneza Mihaila na presto, na preporuku Rusije, postao predsednik Ministarskog saveta i ministar inostranih poslova. Cini se da su zvezdani trenuci njegove karijere najupecatljivije zasjali 19. aprila 1867. godine kad je, u svecanoj lozi, s desne strane kneza Mihaila, prisustvovao turskoj predaji kljuceva Beograda, cinu kome je odlucujuce doprineo. Uz to, na celu knezeve garde, srpsku zastavu na Beogradsku tvrdjavu podigao je njegov stariji sin Svetozar.
A onda je, godinu dana docnije, usledio grom iz vedra neba: pucnji u Kosutnjaku, 29. maja 1868. godine, smrt kneza Mihaila i ranjavanje njegovog adjutanta Svetozara Garasanina. Ilija, otpusten zbog protivljenja knezevoj nameri da se ozeni Katarinom Konstantinovic, prvi je saznao za ubistvo kneza, pohitao u vladu i stvar preuzeo u svoje (iskusne) ruke. Zahtevao je da vojska bude stavljena u stanje pripravnosti, da vlada preduzme mere za sprecavanje drzavnog udara ili (moguceg) gradjanskog rata i da policija obezbedjuje vladu. Mir je obezbedjen, ali za Iliju Garasanina u novoj raspodeli vlasti nije bilo mesta. I ne samo to: u pojedinim krugovima zavrtela se prica da je zajedno sa sinom Svetozarom pripremao zaveru.
Sa sinovima Svetozarom i Milutinom, povukao se na imanje u Grockoj gde je, uz pomoc zajma, bez obzira na to sto je toliko dugo bio na najodgovornijim polozajima u drzavi, podigao mlin. Tu je i umro, osam godina docnije.
Vec pominjani Milan Dj. Milicevic ostavio je i ovakav zapis:
Sofija Soka Garasanin, Ilijina supruga.
'Ilija Garasanin bejase rastom jedan od najvisih ljudi; krupan, crn, boginjav, u poslednje vreme gotovo bezub, a ruku sasvim krivih od kostobolje; pri svem tom, u razgovoru i ponasanju prijatan toliko da svakad zanese svog sabesednika. Nije pio nikakva pica koje opija, a kave i duvana nije znao koliko mu je dosta. Na Iliji je priroda pokazala koliko miluje udruzivati suprotnosti u jednoga lica: on je bio primer vrednoce i strasilo ostrine u poslu; a, u isto doba, nepresusno vrelo sale i humora! Jos se ne zna na Balkanskom poluostrvu za ziva coveka koji je imao toliko veza s licnostima i mestima na Slovenskom jugu, koliko je toga bilo u Ilije Garasanina!'
Kome su pevali sejmeni
Sin Svetozar, napustivsi vojsku zbog opanjkavanja, umro je 1886. godine. Mladji sin Milutin, i on francuski djak koji je zavrsio artiljerijsku skolu u Mecu, sudeci bar po polozajima koje je zauzimao u drzavi, bio je pravi sin svog oca.
Prvo je bio ministar unutrasnjih dela, strog u uspostavljanju reda u knezevini. Za svog mandata za cuvare javne bezbednosti uspostavio je letecu konjicku zandarmeriju poznatu kao sejmeni ('Krenuli, babo, niz polje sejmeni' da 'sejmenske pesme pevaju'). Zanimljivo je da im je ime nadenuo novinar Pera Todorovic, jedan od osnivaca tada progonjene Radikalne stranke, dan nakon osnivanja - 22. juna 1882. godine. I to po istoimenoj turskoj konjici koja je donedavno galopirala Srbijom, globeci sirotinju i cineci grdne zulume.
Vladimir Garasanin snimljen 1914. godine
Posle toga je postao predsednik vlade i ministar spoljnih poslova, a onda i ministar unutrasnjih poslova. Iz tog vremena pamti se i da je bio ucesnik prvog medjumesnog telefonskog razgovora na liniji Beograd-Nis, 1886. godine. S druge strane linije, u Nisu, nalazio se kralj Milan. Zbog slabe cujnosti i loseg kvaliteta telefonske linije, kralj je nekoliko puta ponavljao: 'Milutine, govori glasnije!' Na kraju mu je predsednik vlade gotovo odbrusio: 'Vase Velicanstvo, ja govorim tako jako da, kad bih se popeo na toranj Saborne crkve, Vi biste me nesumnjivo morali cuti u Nisu i bez telefona.'
Da cujnost izmedju kralja i predsednika vlade nije bila ponajbolja, svedoci i razlaz izmedju njih dvojice. Ponajvecma zbog 'skandala koji je kralj Milan napravio svojim razvodom s kraljicom Natalijom, sto je bila bruka u celoj Evropi'. Milutin Garasanin je razresen svih dotadasnjih duznosti i poslat u Pariz za srpskog poslanika. Ipak, po misljenju njegovih savremenika, on nije morao da vodi racuna da li ce iz borbe sa svojim politickim protivnicima izaci kao pobednik jer 'i pobedjen, jedan Garasanin ostajao je Garasanin'.
Da je ta tvrdnja imala utemeljenja, govori i podatak iz secanja Milutina, unuka:
'Znam da ga je kralj Milan posetio kad je dolazio u Pariz, i mi jos imamo jednu deciju igracku, jednu veliku finu lutku koju je kralj Milan tada doneo i poklonio mojoj tetki, koja je bila devojcica.'
Inace, pored vojnih nauka i politehnicke akademije, Milutin Garasanin bio je i osnivac casopisa 'Pogled' i saradnik u 'Videlu'. Bavio se i knjizevnoscu (videti njegov tekst na stranama 58. i 59), a 1893. godine izabran je za akademika Srpske kraljevske akademije. Umro je u Parizu 21. februara 1898, u pedeset petoj godini.
Lutka koju je kcerkama Milutina Garasanina u Parizu poklonio kralj Milan danas je u posedu Olivere Garasanin koja zivi i radi u SAD.
Lutka koju je kcerkama Milutina Garasanina u Parizu poklonio kralj Milan danas je u posedu Olivere Garasanin koja zivi i radi u SAD.
Ne razumem srpski
Pripovest o sledecem Garasaninu, Vladimiru, ponajbolje je preuzeti iz secanja njegovog sina, vec pominjanog arheologa Milutina, treceg akademika u porodici Garasanina - pradeda, deda i (pra)unuk.
'...Moj otac je, posto je deda umro u Parizu, dobio francusku stipendiju, tako da je on samo osnovnu skolu svrsio u Beogradu, a gimnaziju u Parizu. U Parizu je svrsio i prava, tamo je i doktorirao...
Moj otac se vratio u Srbiju 1903. godine. Od tada je ziveo stalno u Srbiji, u Beogradu. Bio je u balkanskim ratovima, i u Prvom svetskom ratu. On i moja majka zajedno su presli Albaniju. Nisu mnogo voleli da pricaju o tim stvarima, kao sto uopste moj otac nije voleo mnogo da prica o nasoj porodici i njenoj ulozi. Naravno, govorio je o tome, ali nije mnogo insistirao na zaslugama predaka. On je bio jedan humanista, i on mi je usadio to da apsolutno nikakvih nacionalistickih ideja nemam. Moj otac je pisao pesme na francuskom. Nazalost, to je sve propalo u dogadjajima odmah posle rata (Drugog, prim. P. M.). Iz kuce su razvucene stvari. Srecom, ono sto je ostalo od arhiva Ilije i Milutina Garasanina, posle Prvog rata, od Austrijanaca, sacuvano je i to je danas u Arhivu Srbije...'
Vladimir Garasanin radio je kao advokat Francusko-srpske banke u Beogradu. Pred smrt (1958), ponizen bahatoscu novih vlasti koje su mu u kucu koja se nalazila u Krunskoj ulici uselile 'coveka iz sume', odbijao je da govori srpski. Razgovarao je samo na francuskom s onim retkim koji su taj jezik tada razumevali.
Arheolog Milutin Garasanin
Tragovi
Arheolog Milutin Garasanin (1920-2002), clan nekoliko akademija, pripada uskom krugu nasih najpoznatijih istrazivaca praistorije. Danas je nezamisliv bilo koji ozbiljniji naucni rad iz te oblasti u jugoistocnoj Evropi a da u njemu nisu ugradjena saznanja do kojih je on dosao u toku svog plodnog dugovekog rada. Ispod njegovog 'sinjela', kao profesora na Odeljenju za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, izasli su mnogi danas i u svetu priznati arheolozi.
'Ja sam jos kao mali francuski naucio sa ocem, posto je on bio francuski djak. Majka je sa mnom radila nemacki, a imao sam, kao mali, jednu guvernantu, Austrijanku iz Beca Trudu Stolc, koja je posle postala porodicni prijatelj. Tako sam i nemacki znao jos kao dete. Medjutim, kad sam se upisivao u osnovnu skolu, moj otac je rekao da on smatra da ja francuski dovoljno znam, ali da bi trebalo da naucim i drugi svetski jezik - nemacki. Upisao me, na zgrazanje nacelnika Ministarstva prosvete, u nemacku skolu u Beogradu. Ona u to vreme nije bila jos obojena nikakvim nacionalsocijalizmom. To je bila jako dobra skola u kojoj su predavali nemacki i nasi ucitelji. Istoriju, recimo, nas, a geografiju nemacki. Ucio sam i nemacki i srpski jezik...
Ustavobranitelji
Ustavobranitelji su bili nosioci borbe protiv samovlasca kneza Milosa Obrenovica. Zalagali su se za donosenje ustava i zakona kojim bi Miloseva vlast bila ogranicena i uspeli su da se izbore za donosenje takozvanog Turskog ustava a zatim i za Milosevo (1839) i Mihailovo (1841) odstupanje s prestola. Posto su na vlast doveli kneza Aleksandra Karadjordjevica, oni su u najvecoj meri upravljali zemljom za vreme njegove vladavine. Celni ljudi ustavobraniteljskog rezima bili su: Toma Vucic Perisic, Avram Petronijevic, Milutin i Ilija Garasanin, Stojan i Aleksa Simic... Oni su pokusavali da izgrade nacionalni program o cemu najubedljivije svedoci i 'Nacertanije' Ilije Garasanina.
Iz nemackog jezika i geografije imali smo jednu izuzetnu nastavnicu, gospodju Andric, Nemicu, Berlinku, koja je bila udata za Srbina. Izuzetno objektivna, nije pravila nikakvu razliku izmedju nase i nemacke dece. S druge strane, imali smo odlicnu uciteljicu Srpkinju, Angelinu Pantic iz Vranja, koju su okupatori 1915. ili 1916. navodno hteli kao mladu uciteljicu u Vranju da streljaju, ali ju je spasao jedan nemacki oficir... I moj otac je s njom razgovarao i zahtevao da ja ne smem, zbog svog porekla i porodice, da budem razlicito tretiran od druge dece, vec potpuno izjednacen, a da razlike mogu nastati samo kao rezultat mog licnog zalaganja i rada...'
I Draga, od miloste zvana Lalka, supruga Milutinova, bila je poznati arheolog, vise posvecena muzejskom radu. 'Vec na prvoj godini klasicne filologije, prosto se desilo da budemo upuceni jedno na drugo i, naravno, odmah smo se zavoleli... Od pocetka smo sve ispite spremali zajedno, a potom, kad smo presli na arheologiju, nastavili smo da radimo zajedno...'
Tri kceri - Julija i bliznakinje Sofija i Olivera - zadrzale su prezime Garasanin. I njihova deca su, uz oceva prezimena, dodala Garasanin...
* * *
Jedini bronzani trag nekog od Garasanina nalazi se u Grockoj, tamo gde im je nekad bila kuca. Rec je o spomen-bisti Ilije Garasanina, rad Nikole Jankovica, koja je postavljena 2003. godine. I mesna osnovna skola i biblioteka odnedavno nose njegovo ime. U Beogradu, ispod Tasmajdana, nekadasnja Ulica Georgi Dimitrova sad je Ulica Ilije Garasanina, a u Rakovici jedna od ulica nosi ime njegovog sina Milutina.
Petar Milatovic
(Fotografije iz zbirke Narodnog muzeja u Beogradu)
link