Post by Emperor AAdmin on Jul 20, 2010 15:32:46 GMT -5
Feljton - Subota, 18. mart 2006. godine
BRANKO BABIĆ: KRITSKI ODRED: 3.
Knjaz Nikola u Grčkoj
Veoma je interesantan odnos Petra I prema namjerama nekih Brđana da učestvuju u grčkom ustanku, ali na strani Turaka - po nagovoru ili natjerani od strane skadarskog vezira.
Petar I je čuo da se nekoliko Pipera sprema da ide u rat protiv Grčke 1825. g. Poručio im je da to nikako ne čine, naglašavajući im da su "u dva puta dohodili grdni", ratujući protiv Grka, a inače bi se desilo "da se ime njihovo i ostalih Brđanah posramljuje".
Poslije pobjede u Morači 1796. g. i u Rovcima 1820. g. Petar I je izbjegavao sukobe sa Turcima, kada je 1821. g. buknuo grčki ustanak, a Turci iz "predostrožnosti" vrše pokret od Hercegovine i Skadra. Upozorujući hrišćane da ne idu u rat protiv Grčke, "da se ne bi otuda grdni vratili", nadao se "da će zbog interesa ruske politike Srbi i pobunjeni Grci biti, na kraju, bolje sreće nego što je on sa Crnogorcima bio nekoliko godina ranije".
Grčki ustanak izazvao je snažan odjek na Balkanu, podsticaj hrižćanskom življu pod Turskom za oslobodilačku borbu. Stoga su Turci planirali veće vojne pokrete iz Bosne i Skadra. Petar I u poslanici Bjelopavlićima ističe moć Grka na kopnu i mru i pozdravlja ovaj pokret i grčku proklamaciju, i žali što teške prilike u zemlji ne dozvoljavaju da napadne Turke i "doprinese oslobodilačkom ratu Grka". Simpatije Petra I prema grčkom ustanku su evidentne.
Petar I je 1. oktobra 1825. godine uputio pismo, odnosno poslanicu podgoričkim, zetskim i spuškim hrišćanima, kao odgovor na njihove žalbe na turske zulume i želje za savjet kako da postupe. Petar I im savjetuje da ostanu mirni, jer bi buna u datoj situaciji bila njihova propast. On im kaže: "Može biti da vi gledate na Grke i da hoćete da se izbavite od turskog jarma i zuluma, ali, ne gledate imate li jakosti kao što oni imaju ... (opkoljeni morem i gradovima, a vi Turcima). Oni imaju senat, a u vas posluha nije". Oni imaju "slavne generale i mudre i učene senatore i ministre", a vi ih nemate. Oni imaju zakone i uredbe, a vi ih nemate "i kastigat nikoga ne možete". Oni imaju novac i daju poreze, a kod vas toga i "nijednog fišeka" nemate. Uz sve ovo ne treba zaboraviti na vojnu snagu Turske. Tako odgovara Vladika na žalbu susjednih hrišćana, znajući njihovu bijedu "koju trpe od Turaka" i tako im je preostalo da se svi poturče ili da svi poginu.
Kakav je bio stav Grčke, odnosno Grka, prema pokretima hrišćana u Hercegovini 1875-78, a time i prema ratovima Crne Gore protiv Turske ? o tome je pisao kljaz Nikola u svojim Memoarima. On kaže da su Grci oduševljeni hercegovačkim ustankom. Narod u Atini je klicao Hercegovcima, njihovim borbama i pobjedama. Njihova pobjeda "biće pobjeda Jelina", dovikivala je tada atinska "Ustavnost". "Vijek", "Imera" "Politika" i "Poligenezija" utrkivali su se u iskrenim izrazima podrške, pozivajući Grke da se na njih ugledaju i pomognu im. Ipak, grčka vlada je zauzela pasivan stav, smatrajući da su njeni interesi u miru sa Turskom.
TJEŠNjI ODNOSI
Jedan vid grčkog učešća u životu Crne Gore u drugoj polovini 19. vijeka došao je do punog izražaja. Riječ je grčkim ljekarima na službi u Crnoj Gori. Dr Dušan Martinović je o njima napisao tekst koji je kao feljton objavljen u "Pobjedi". Naime, od 1868. do 1915. g. radilo je 20 grčkih ljekara u Crnoj Gori i dalo značajan doprinos unapređenju zdrastvene službe, liječenju ranjenih i bolesnih, i prisustvu medicinske misli u Crnoj Gori.
Tek posljednih decenija 19. i početkom 20. vijeka Crna Gora i Grčka uspostavljaju nešto tješnje odnose, uključujući i diplomatske. Naime, 1881. g. grčki kralj je imenovao Logotesisa za svog agenta i glavnog konzula na Cetinje. Iako ovo znanje ne podliježe akreditaciju (kao poslanici), knjaz je Logotesisu, primajući ga u audijenciju, dao diplomatski status.
Vrijedan je pomena i još jedan događaj iz diplomatskih odnosa Grčke i Crne Gore. To je posjeta knjaza Nikole grčkoj kraljici Olgi 1899. godine. Pri povratku iz Carigrada krajem avgusta 1899. godine, knjaz je svratio u Pirej, a brodom "Marmora" 28. avgusta 1899. g. učinio je zvaničnu posjetu kraljici. Knjaz, svečano dočekan, uputio se u dvorac Tatoju da pozdravi kraljicu Olgu. Tom prilikom je posjetio i iskoristio znamenitosti (Akropol, Partenon i druge spomenike helenske kulture).
Najzad treba podsjetiti da su Crna Gora i Grčka sklopile nekoliko pomorsko-trgovačkih ugovora, počev od 1896, kao i ugovor o miru u Bukureštu 28. jula - 10. avgusta 1913. godine - budući da su Srbija, Crna Gora, Bugarsa i Grčka bile saveznici u Prvom balkanskom ratu, a 1913. godine Srbija, Crna Gora i Grčka našle su se na istim pozicijama u Drugom balkanskom ratu.
Posebna oblast crnogorsko-grčkih odnosa ispoljila se odlaskom Crnogoraca na zaradu u Grčku. Nemaština i oskudnost, mala površina obradive zemlje (dakle, glad), a često i vremenske nepogode uz česte ratne godine, pa i boleština, smanjivali su ionako veoma skromene materijalne mogućnosti Crnogoraca. Izlaz je tražen u iseljavanju ili u odlasku na zaradu u druge zemlje, naročito one istočnog Mediterana.
Petar II je namjeravo da jedan broj siromašnih porodica preseli u Rusiju, a ova mu je predložila da ih usmjeri ka Grčkoj, gdje su postajale slobodne površine zemlje. Njegoš ovo nije prihvatio, jer je njegova zemlja tražila proširenje teritorija na račun Turske. Iako Crnogorci žele da se tamo nasele, Petar II ne želi da Crnogorce izloži "mogućnostima uticaja turskih vlasti". Ipak, on je bio prinuđen da se obrati grčkome kralju za preseljenje Crnogoraca, mada se ne zna da li je tom prilikom do tog preseljenja i došlo.
Ivančić, okružni načelnik u Kotoru, pisao je guverneru Dalmacije da Njegoš namjerava da preseli 1000 porodica u Grčku, Rumuniju ili Rusiju, ali preusmjeriće ih na Srbiju.
Poslije drugog Omer-pašinog napada na Crnu Goru (1862) uslijedila je pomoć Rusije i Grčke.
Crnogorci su u Grčkoj radili u nepovoljnim uslovima. Stoga su rado primali u društvo strance, naročito Grke, jer su im ovi omogućavali povoljnije i sigurnije zaključivanje poslovnih sporazuma.
Ako je Crna Gora bila u ratu sa Turskom, ova privremena ekonomska emigracija vraćala se u otadžbinu da bi sa njom dijelili ratnu sudbinu.Tako su u ratu 1862. godine "radnici iz okoline Soluna dolazili austrijskim brodovima, u Crnu Goru da ratuju protiv Turske".
Crnogorski predstavnik u Carigradu izdavao je pasoše za Grčku, Tursku i Bugarsku. Treba podsjetiti da se i jedan broj Muslimana iz Crne Gore iseljavao na "granicu Grčke", ali je naredbom Ministarstva unutrašnjih djela Crne Gore ovo naseljavanje obustavljeno.
Na zaradu išlo se u Grčku najmasovnije 1881-1885. g., i to prilikom prokopavanja Korintskog kanala, izgradnje željezničkih pruga, puteva, itd. Ovaj pproces je postojan, osobito ustanovljavanjem redovnog pomorskog saobraćaja između Bara i grčkih luka. Ovo, kao i ustanovljavanje ( iako privremenog) diplomatskog predstavnika za ove poslove, omogućavalo je masovnije upošljavanje Crnogoraca.
Osamdesetih godina 19. vijeka mnogo se Crnogoraca prijavilo za rad u Grčkoj. Posredovanjem grčkog predstavnika na Cetinju prijavljivalo se odjednom i do 200 radnika. Simo Matavulj je zabilježio da je u proljeće 1882. godine grčkim brodom otplovilo samo iz Crmnice 200 radnika, među kojima je bilo i žena, čak i dječaka od 15 godina. On dodaje da je u drugoj grupi otplovilo i dva puta više, "Tako da iz ovih nahija nije imao ko više da ide na radove". Grčki i austrijski brodovi su se takmičili ko će više Crnogoraca da odvede u Grčku. Možda S. Matavulj i pretjeruje kad kaže da je samo u Korinu radilo "5 tisuća duša crnogorskih", ali ih je svakako vilo mnogo.
Crnogorska država pratila je i omogućavala ovajproces, nastojeći da ovo pitanje kako-tako reguliše. Ministarstvo unutrašnjih djela sastavilo je i "Pravilnik radnika koji polaze za Grčku" (1882). Izgleda da je bio postavljen i oponomoćeni predstavnik za zastupanje interesa Crnogoraca, a ruski poslanik u Grčkoj predlagao je da se za Crnogorce osnuje konzulat u Korintu. Za ovu misiju nije nađeno pogodno lice, pa se za usluge i intervenciju Crnogorci tamo obraćaju ruskim agentima, no, ipak, nije bilo sigurnog oslonca na strane prdstavnike.
Crnogorci su radili svuda i na raznim poslovima: prokopavanje Koritskog kanala, izgradnja željezničke pruge Atina- Patras , rudnik Lavrijur, putevi i pruge u Tesaliji, Peloponezu i Kalamaki, isušenje Kupaidskog jezera, zatim u Patrasu, Tripolisu, okolini Sparte, u Volosu, blizu Kalkidije, u Lamiji, Agrosu, Megari, Solunu, Krfu i drugim mjestima. Tragajući za zaradom. Crnogorci su odlazili i na Krit, na tamnošnje radove. Bilo je i onih koji su ostajali bez posla, a u Crnoj Gori nijesu imali imovine, te su primali grčko državljanstvo.
Crnogorce na radovima u Grčkoj pritiskivale su razne nedaće: nezaposlenost, loša zarada, teški uslovi rada, kiljenje od strane poslodavaca, nepovoljna klima (groznica i malarija) i dr. Dosta je bilo i žrtava, posebno pri prokopavanju kanala. "Držalo se da prokopavanje Korintskog kanala i drugih radovi u Grčkoj nijesu Crnu Goru koštali manje žrtava nego koji od najvećih bojeva sa Turskom". Čak je i zaživjela poslovica: "Ko vidi vrata od Levanta, njega ne vide ni otac ni majka".
Međutim, u posljednjoj deceniji 19. vijeka Crnogorci su hrlili na izgradnju željezničke pruge Solun - Bitolj (1891), a 1894. godine na izgradnju dionice Solun - Dedeagač.
Dakle, Crnogorci su, da bi sebi i svojoj porodici prigotovili elementarna sredstva za uslove "često i pukog preživljavanja bili prinuđeni da idu na zaradu u tuđe zemlje". Veliki broj ih je išao u Grčku, gdje će raditi naporno, u dosta nepovoljnim uslovima. Ali nijesu zaboravljali na svoju otadžbinu, kojaim je bila svetinja. Kada je ona bila u opasnosti - rat sa Turcima - ostavljali su radove i žurili da joj priteknu u pomoć. Da se tamo nađu na bojnom polju. Tako je bilo i 1912 - 13. godine, kada su grčki brodovi prevezli dvije veće grupe Crnogoraca iz Pireja i Patrasa u Crnu Goru.
www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2006-03-18&id=85123