Post by Emperor AAdmin on Jul 22, 2010 13:03:39 GMT -5
Kultura i društvo - Subota, 07. jul 2007. godine
Segment kulturnog nasljeđa: Arheološki lokaliteti
Blago antičke Boke
U opštem civilizacijskom i istorijskom nasljeđu Mediterana, antičke kulture predstavljaju vrijednost, koja se trajno sačuvala u svojoj snazi, ljepoti i dubokom humanističkom smislu
Arheološki lokaliteti, kao segment kulturnog nasljeđa, od izuzetnog značaja za istoriju i kulturu jednog naroda u našoj državi su veoma malo iskorišćeni. U bogatim arheološkim slojevima našeg okruženja, nalaze se materijalni ostaci starijih civilizacija, koje su baza za civilizacijski kontinuitet, koji smo naslijedili i na njima izgradili sopstveni kulturni identitet. Područje Crne Gore, a posebno Boka Kotorska predstavlja jedan od najbogatijih arheoloških resursa u Evropi. Mediteransko okruženje koje je pulsiralo starim civilizacijama, imalo je svoj odraz i na našim obalama. U opštem civilizacijskom i istorijskom nasljeđu Mediterana, antičke kulture predstavljaju vrijednost, koja se trajno sačuvala u svojoj snazi, ljepoti i dubokom humanističkom smislu. Refleksije antičkih civilizacija su se rasprostirale duž obale Mediterana, u početku su do nas dopirale trgovačkim putevima starih Grka, moreplovaca. Kasnije, osvajački pohodi Rimljana donose novine u načinu života i kulturi.
Prvobitni interes starih Grka je bio prvenstveno trgovački kako zbog plasiranja svojih proizvoda, tako i za nabavkom sirovina, naročito rudnih. I ostali autohtoni proizvodi, naročito so, bila je jedna od interesnih sfera za dolazak u Bokokotorski zaliv. Svjedočanstva o ovim putovanjima i plovidbama ostala su zapisana u djelima antičkih pisaca koji su nam dragocjeni za proučavanje istorije i civilizacije antičkog perioda. Pored ovih pisanih izvora, veoma su dragocjeni, odnosno neizbježni, matrijalni izvori, kroz koje dolazimo arheološkim iskopavanjima. Sintezom ova dva izvora dolazi se do sigurne naučne interpretacije. Boka Kotorska je po svojim karakteristikama, klimatskim uslovima, konfiguraciji terena, moru koji čini zaliv pogodan za život i komunikaciju sda svijetom, uvijek bila pogodna za život ljudi. Zbog toga je bila naseljena od iskona. To potvrđuju mnogobrojni arheološki lokaliteti iz svih perioda. Jadransko more su stari Grci nasljednici Egeokritejaca, poznavali još prije prvog miloenijuma p.n.e. Već u 7. vijeku p.n.e. pjesnik Alkman spominje jadranske Enete, a Herodot spominje da su Fokejci biloi prvi Heleni koji su prošli u Jadransko more. Izvjesno je da su Grci u 6. vijeku p.n.e. plovili po Jadranu i zalazili u njegove sjeverne krajeve. Hekatej zna za grad Adriju koja se nalazila na moru i po kojem je Jadransko more i dobilo ime. I u 5. vijeku p.n.e. Grci dobro poznaju Jadran, što se vidi iz pisanja Herodotovog, gdje on dobro razlikuje Enete na Jadranskom moru od onih koji su bili susjedi Grka.
Antički mit koji govori o legendarnom osnivaču beotske Tebe Kadomsu i njegovoj ženi Harmoniji dovodi se u direktnu vezu sa Bokom Kotorskom. Pseudo Skilaksov "Periplus" iz 4. vijeka p.n.e. pominje Risan, gdje kaže da su ilirsko pleme Enheleji bili nastanjeni u Iliriji kod Rizona i Rizinske rijeke gdje su se nalazile stijene Kadmosa i Harmonije. Mitologija o Kadmu govori da je u Tebi srećno živio sa Harmonijom, koja mu je rodila petoro djece. U dubokoj starosti supružnici su bili prinuđeni da napuste grad; prepustili su presto unuku Penteju, a zatim otišli u zemlju Enhelejaca. Proročište je objavilo da će Kadmo i Harmonija, na volovskim kolima i u vidu zmija, predvoditi silnu varvarsku vojsku, koja će pobjeđivati dok ne pokuša da otme delfijsko blago. Kadmos je izvojevao pobjedu nad Ilirima i zagospodario njihovom zemljom. Harmonija je tu rodila sina Ilirija.
Jedan od najboljih poznavalaca geografije i etnografije starog vijeka Strabon, daje nam najiscrpnije podatke o dijelu naše obale u svojoj "Geografiji", i kaže da se poslije obale Plereja i Ardijeja nalazi Risanski zaliv kojeg on naziva "Sinus risonicus", na čijim obalama leži grad Ridzon i drugi gradići. Od rimskih pisaca o ovom djelu naše obale pisao je Plinije i Klaudije Ptolomej. Plinije, opisujući put od Epidaura do Ulcinja, nabraja gradove koji se nalaze na tom putu: "ab Epidauro sunt oppida civium Romanorum Rhdžinium, Acruium, Butua, Olcinium... Plinije takođe tvrdi da su duž obale od Epidaura do rijeke Drilon (Drim) postojala mnogobrojna grčka naselja koja su u njegovo vrijeme već pala u zaborav. Naročito se pominje grad Acruium, pored Risna, koji se kod njega zove Rhidžinium. Nabrajanje gradova i naselja u Boki Kotorskoj u antičkom periodu je prisutno kod antičkih pisaca i uglavnom se spominje Risan, Budva i Akruvium negdje između ova dva grada. O ubikaciji ovog grada u arheološkoj nauci su mišljenja podijeljena. Pojedini naučnici (P. Mijović) ga smješta na mjesto današnjeg Kotora, i to argumentuje kako starim nalazima tako i nalazima antičke kamene plastike u postzemljotresnim radovima u starom gradu Kotoru. Drugi autori i istraživači antičke arheologije (J. Martinović), Acruvium lociraju u plodnu ravnicu Grbalj, i eventualno na mjesto današnjeg Bigova. Aplonije Rodski u svom djelu "Agronautika" iz 3. vijeka p.n.e. pominje naseljavanje nekih Kolhiđana na ilirskoj rijeci u oblasti Enheleja, gdje se nalazi grob Kadma i Harmonije. Već je u nauci dokazano da se ovdje ne radi o rijeci već o Bokokotorskom zalivu.
Priča o argonautima je veoma stara i događaj se imao zbiti negdje prije 1200. godine p.n.e. Agronauti grčki junaci, koji su pod Jasonovim vođstvom, oplovili Kolhidu da bi se domogli zlatnog runa, ime su dobili po lađi Argo. Njihov dugi plovidbeni put, pun raznih opasnosti i iskušenja opisan je po raznim verzijama. I o povratku postoje nekoliko predanja. Jedan od njih kaže da su se od zapada kretali rukavcem Dunava (Sava), odakle su morali da nose lađu na ramenima, ili da je guraju na oblacima, sve do jedne rijeke koja se uliva u Jadransko more. Grci su ploveći od iskona Jadranskim morem preuzeli i jantarski put od svojih prethodnika koji su dobro poznavali jadransku obalu. Jantar je kopnenim putem dolazio do sjevernih obala Jadrana, gdje su ga preuzimale lađe i odvozile morem do grčkih gradova. Taj put nijesu mogli odjednom preći, pa su na Jadranu mogli imati luke, u koje su mogli bez bojazni zalaziti. Jedna od njih je mogla biti Korkira Melaina, druga Heraklea, a treća možda Buthoe, Rizon, Acruvium... Ovi gradovi južnog Jadrana su još u 5. vijeku p.n.e. bili pogodni za naseljavanje, na putu Grka prema obalama i otocima sjevernog Jadrana. Grci rano počinju kolonizovati jadransku obalu. U 8. vijeku p.n.e. Korinćani osnivaju naseobinu Korkiru na istoimenom ilirskom ostrvu današnji Krf. U 7. vijeku p.n.e. Korkirani su stvorili dobru bazu za dalju kolonizatorsku aktivnost prema sjeveru uz jadransku obalu. Tako na susjednoj ilirskoj obali osnivaju Apoloniju i Epidamnos kasniji Dyrrhachion, današnji Drač.
Dalja kolonizacija je išla relativno sporo i zabilježena je tek u 4. vj.pn.n.e. Jedna od prvih kolonija je Faros koga su osnovali stanovnici grčkog Parosa, uz pomoć sirakuškog tiranina Dionisija Starijega. Kao sirakuška kolonija spominje se i Vis. Iz ove kolonije su se razvile i druge naseobine kao Tragurion i Salona. Kao grčka naseobina se kod Pseudo Skilaksa, Polibija i Strabona spominje i knidska kolonija na Korčuli. Ove kolonije su prije svega imale ulogu u daljem razvoju trgovine sa domorodačkim stanovništvom, koje je i dalje nastanjivalo gradove. Kao što se vidi prve kolonije su bile na ostrvima, dok je tendencija širenja prema kopnu stalno postojala. Samo najjača od ovih kolonija, Isa, uspjela je da stvori i svoje kolonije na kopnu. Arheološka iskopavanja na ovim lokalitetima su potvrdila grčke naseobine, kako u ostacima arhitekture, tako i u nalazima novca grčkih gradova i brojnih keramičkih nalaza.
Na obali južnog Jadrana nalazila su se mjesta sa domorodačkim ilirskim stanovništvom, i mjestima gdje su se nalazili emporijumi trgovi na kojima se razmjenjivala roba sa grčkim trgovcima. Tu se, prije svega, pominje Budva, Risan, Ulcinj... Osnivanje grčkih kolonija na ovom prostoru, vjerovatno nije moglo da uspije, zbog dosta zategnutih odnosa ilirskog stanovništva i jačanja njihove države, naročito u 3. vijeku p.n.e. Sam zaliv Boke Kotorske predstavlja nepoznanicu i rizik, za tuđinca koji prvi put uplovljava u njega. On može biti dobro sklonište od nevremena, dobro mjesto za trgovinu, ali i mjesto velikih neizvjesnosti. Plovidba duž južnojadranske obale na putu od grčkih otoka prema sjevernom Jadranu prilično je izložena jakim vjetrovima, pa je zaliv Boke Kotorske morao biti zapažen i korišćen već u najranijim krstarenjima Jadranom.
Nastanjenost Bokokotorskog zaliva u ilirskom periodu je našao poznatija, jer su evidentirani brojni lokaliteti sa tragovima života i boravka ilirskih plemena. Iliri su u početku bili nomadski narod, koji nije imao svoja stalna staništa, već su migrirali u okviru određene teritorije, i uglavnom su bili stočari. Prva naseljena mjesta bile su utvrde na uzvišenjima, tzv. Ilirske gradine. Zauzimale su dominantna mjesta, bile opasane kiklopskim zidovima u suhozidu, i imale dobar pregled okoline. Na ova mjesta su se sklanjali u slučaju opasnosti zajedno sa stokom. Na području Boke gradine su evidentirane na nekoliko lokacija, od kojih su istražene Gradina u Risnu i Gradina sv. Luka u Gošićima. U objema je konstatovana arhitektura kao i prisustvo gradinske keramike. Ove naseobine su imale vizuelni kontakt tako da su se mogli signalizirati dolasci tuđinskih brodova u zaliv.
Najveća od svih gradina na ovom području je gradina Krimalj na Mircu. Ova gradina dominira cjelokupnim zalivom i ima vizuelni domet od plaže Jaz, do konavoske teritorije, a istovremeno ima pogled na dobar dio pučine. Istraživanja ove gradine bi sigurno dala dosta podataka o životu u ovom periodu. Blizina mora je ilirska plemena preorijentisala na pomorstvo i gusarenje tako da postaju opasnost na Jadranu. Istovremeno kontakti sa antičkim svijetom Grčke i južne Italije mijenjaju dotadašnji način života. Naselja počinju da se formiraju po ugledu na grčke polise, pa dobijaju akropolu i podgrađe, najbolje sačuvano u Risnu. Risan postaje ilirska prijestonica sa svim karakteristikama utvrđenog grada.
Rimska naselja uglavnom nasljeđuju ista mjesta za dalji razvitak naselja koje sada prerastaju u gradove koncipirane po rimskom uzoru. Grad dobija formu, centralno mjesto za izgradnju javnih građevina koje su bogato ukrašene dekorativnom plastikom. Bogati rimljani grade vile rustike ukrašene mozaicima, gdje uživaju u ladanjskom životu. Naseljavanje se širi i na plodno zemljište gdje se organizuje agrarna proizvodnja u gajenju poljoprivrednih kultura prvenstveno maslina i vinove loze. U ovome prednjači plodna ravnica Grbalj, na prostoru od Tivta do Budve. Fortifikacioni sistemi i dalje ostaju na dominantnijim mjestima, gdje se grade kule stražare, od kojih se neke koriste i do srednjeg vijeka.
Mediteranski kulturni milje
Pogodnosti cjelokupnog okruženja Bokokotorskog zaliva svakako su uslovili njegovo nastanjivanje već u praistoriji. Međutim, veoma su oskudni podaci iz tih ranijih predilirskih faza i civilizacija na ovom prostoru. Sporadični nalazi kao što je kamena neolitna sjekira, slučajni nalaz sa poluostrva Luštica, i jedna bronzana sjekira, koji se nalaze u Zavičajnom muzeju Herceg-Novog, nedovoljno je uporište za donošenje zaključaka. Izuzetak čine dvije istražene pećine, Spila iznad Perasta i Vranjaj iznad Herceg-Novog. Ove dvije pećine, arheološki istražene, dale su dosta arheoloških nalaza, naročito keramike iz neolitskog i eneolitskog perioda. Analogne nalaze su dale i još dvije rekognescirane pećine u Boki: Deletina pećina iznad naselja Dobrota, i Brštanova pećina iznad lokaliteta Carine u Risnu. O duhovnoj kulturi stanovnika bronzanodopskog perioda svjedoče pećinski crteži sa prizorom lova na jelene i svastikom u okapini arbiju u Lipcima. Ove scene se vežu za mediteranski kulturni milje prema sličnim lokalitetima u Italiji.
Vilma Kovačević
www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2007-07-07&id=121666