Post by Emperor AAdmin on Jul 22, 2010 13:14:04 GMT -5
Feljton - Srijeda, 21. jul 2004. godine
MILOVAN ŠĆEPANOVIĆ: NOVAC NA TLU CRNE GORE 3.
I stare i nove kovanice
U srpskoj numizmatici naročito su cijenjeni zlatni novci: kralja Milutina (1282-1321) od 3,17 i 3,25 grama; cara Dušana (1331-1355) od 3,00 i 3,33 grama, kralja Vukašina (1368-1371) od 3,14 grama i kneza Lazara (1371-1389) od 3,18 grama zlata (na kojima je pored kneževa lika ugravirana njegova odsječena ruka "spomen na njegovu smrt, te napomena da su kasnije kovani").
Ovi zlatnici srednjevjekovnih srpskih vladalaca, koji su kovani preko stotinu godina, nijesu imali posebnog naziva, pa Stojan Novaković smatra da "jedino nezauzeto i važnošĆu svojom udesno ime, koje bi se moglo toj do sad nepoznatoj sorti novca pridijeliti, jeste perpera".
Naziv perpera vodi porijeklo od grčke riječi prežeženo ili presjajno, što ukazuje da su ti zlatnici kovani od pretapanog, vanredno sjajnog zlata. Tako je inače nazivan vizantijski i mletački zlatni novac i srebrni dubrovački novac (dubrovačka srebrna perpera težila je 6 grama, finoće 600/1000).
Bogišićev otkup
Na Cetinju je 1873. godine Valtazar Bogišić otkupio kod nekog Arbanasa - starinara, gomilu novaca starih srpskih vladara, o čemu je i u "Glasu Crnogorca" od 21. jula 1873. godine donesen opširni izvještaj u kojem se pored ostalog kaže:
"Na sami ovogodišnji Petrovdan dođe na sajam na Cetinje i jedan zlatar, koji nosaše punu Ćesu starijih srebrnijeh novaca, te ih nuđaše na prodaju. Slučajno jedno po sata pred odlaskom njegovim jedan Cetinjanin pokaza Bogišiću neke komade koje uze u Arbanasa koji upoznavši ih odma da su starosrpski, naredi da se traži po svemu Cetinju Arbanas i pošto ga nađoše g. Bogišić se lako s njim pogodi i otkupi u njega svakoliku gomilu te stareži, u kojoj bijaše ne manje od 301 komad.
Arbanas kazivaše da su novci nađeni jednim seljaninom, svi na jednome mjestu, u staroj Srbiji, u nekakvu selu nedaleko Kosova... Novci o kojima je ovdje riječ, svi su od vrlo finoga srebra: nema nijednoga bakrena a nema ni zlatna. Oni su velikom većinom vrlo dobro sačuvani, kao da su lani kovani: izlizanih je srazmjerno veoma malo. Teže svikolici ujedno 110 grama... Gotovo su svi novci ili Dušanovi ili njegovijeh našljednika, jer od despotskih novaca nema baš nijedan, a i od Dušanovijeh predšastvenika, ili ih je vrlo malo ili ni malo. Za čudo je ipak da se u takoj množini ne nalazi nego cigli jedan novac, pa i taj sumljiv, koji bi pripadao njegovu sinu i neposrednu našljedniku Urošu mladomu, dočim ima nekoliko novaca kralja Vukašina i kneza Lazara...
Sudeći po vladaocima kojima novci pripadaju i po mjestu gdje su nađeni, g. Bogišić misli da novci lako mogu biti kakva vojnika, koji ih zakopa hodeći na Kosovo u boj, te pošto tamo pogibe, da novci do danas zakopani ostaše. Onaj za koji smatraše da pripada Urošu "mladomu" nosi sa strane okrunjene glave latinski natpis: VROSIVS (druga riječ i lik su izlizani)".
U periodu od 15. do 18. vijeka nijedna od zemalja južnoslovenskih naroda, izuzev Dubrovnika, nije imala svoj monetarni sistem. Njihova teritorija bila je podijeljena na tri dijela od kojih je prvi bio pod austro-ugarskom dominacijom, drugi pod mletačkom a treći pod turskom (izuzev Dubrovačke Republike koja je zahvatala oko 1500 km2).
Na području Slovenije, Hrvatske i Slavonije a kasnije i Bosne, Austro-Ugarske je uvela svoj novčani sistem. I tamo i na Primorju novci su se i dalje nazivali "denari" a sitni novci (pfenig) "penezi". Cirkulirali su i zlatnici nazivani ungari ili ungarije i mađarski cekini zvani mayarije ili mažarije.
Mletački monetarni sistem bio je dominantan na području Dalmacije i u čitavom primorskom pojasu zahvatajući i Crnogorsko primorje. Mletački dukati (naziv potiče od riječi dukas kako su nazivani vizantijski carevi), zvali su ih cekini (od riječi Ceka, kako je nazivana kovnica novca u Veneciji) a uvedeni su u promet još 1545. godine.
Najveći dio naših naroda i krajeva bio je pod turskom vlašĆu gdje je bio u opticaju turski novac. Bile su u prometu aspre (sitni srebrni novac, koji je u 18. stoljeću zamijenjen novcem zvanim "pare" pa se taj naziv odomaćio za novac uopšte i ostalo do danas) i dukati (zlati novac) zvani "sultanije", "Šerifije" ili "ešrefije", koji su kovani od 15. stoljeća i dalje a težili su 3,5 grama zlata.
Dubrovačka Republika je imala svoj novac zvani perper. To je bio efektivni srebrni novac težine oko 6 grama ili obračunski novac od 12 dinara odnosno dinarića (naziv potiče od vizantijskog zlatnog novca).
U toku dva vijeka pod tuđom dominacijom, u svim južnoslovenskim krajevima zadržali su se u prometu i stari srpski dinari (srebrni novac).
U Srbiji je poslije oslobođenja od Turaka i stečene samostalnosti za 38 godina cirkulisao u prometu turski novac zvani "pare" i drugi tuđi novac, ukupno 43 vrste različitog tuđeg metalnog novca (austrijski dukati, mađarske forinte, austrijske i ruske papirne novčanice i drugi).
Iako po hatišerifima nije dobio pravo kovanja svog novca, knez Mihailo je naručio u Beču kovanje prvog srpskog novca, ali kako je ubijen 29.maja 1868. godine, nije doživio da ga vidi u prometu. Prva isporuka tog novca zvanog "para" puštena je u tečaj početkom 1869. godine. U 1875. godini emitovan je prvi srebrni novac u apoenima od 50 para, 1 i 2 dinara. U 1879. godini izrađen je prvi zlatnik ("milandor") težine 6,45 grama u vrijednosti od 20 dinara i apoeni sitnog bakarnog i srebrnog novca od 5,10 i 50 para i 1, 2 i 5 dinara a u 1882. godini od 20 dinara. U 1884. godini emitovan je papirni novac od 100 dinara, itd. Novembra 1873. godine prihvaćena je novčana Konvencija i standardi tzv. Latinske unije.
Ilirsko doba
S obzirom na istorijska kazivanja odnosno dosege numizmatike kao nauke o novcu o tragovima ranijih monetarnih sistema na području današnje Crne Gore, možemo vremenski i tematski taj hod do sopstvenog novca podijeliti na periode, i to:
ilirski period novčarstva,
rimsko-vizantijski period novčarstva,
raško-zetski monetarni sistem,
zetski monetarni sistem (novčarstvo Balšića i dr.)
period vladavine novca raznih država,
period vladavine austro-ugarskog monetarnog sistema i
period uvođenja i ustrojstva sopstvenog novca, do kraja postojanja samostalne crnogorske državnosti (1906-1918).
Prije dolaska Slovena na teritoriji današnje Crne Gore prvobitno su bila naseljena ilirska plemena.
U vrijeme Staroga Rima "u 3. i 2. stoljeću prije nove ere, na sjeveroistočnim obalama Jadranskog mora ojačala je ilirska država koja je predstavljala federaciju raznih plemena. Iliri su se bavili gusarstvom i pljačkali brodove koji su prolazili Jadranskim morem. Od ilirskih gusara stradali su i italski trgovci. Rimski senat je ustao u odbranu njihovih interesa. Kraljici Teuti koja je vladala Ilirijom, upućeno je poslanstvo, ali su rimski zahtjevi bili odbijeni, a jedan od poslanika ubijen. To je poslužilo kao povod za Ilirski rat. Tad 228. godine prijenove ere Iliri su poraženi i zaključen je mir, po kome je Teuta izgubila znatan dio svoje teritorije i Ilirima je oduzeto pravo da slobodno plove i morali su da plaćaju danak, a gradovi na jadranskoj obali ušli u 229. godini prije nove ere u sastav rimskog saveza. Od 219. godine prije nove ere Rimljani su vodili tzv. Drugi ilirski rat, što je zadiralo u interese najjače balkanske države Makedonije i moralo docnije neizbježno dovesti do sukoba.
Na teritoriji današnje Crne Gore bila su naseljena ova ilirska plemena:
- Andrijeji ili Vardeji (prvobitno do obala Risna a u drugom vijeku prije nove ere proširili su se i prema istoku);
- Enhelejski (u primorskim područjima do Drača);
- Labeati, oko Skadra,
- Dokleati (na prostoru od današnje Podgorice do iza Banjana);
- Pirusti, poznati kao rudari (u predjelima oko Pljevalja), i
- Autarijati (sjeveroistočno od Skadarskog jezera i prema sjeveru zahvatajući i dio Sanyaka).
U drugom Ilirskom ratu rimski konzul Lucije Ancije potukao je pred Skadrom ilirsku vojsku pod komandom njihova vladara Gencija i u Medunu zarobio njegovu porodicu i brata mu Karavantija radi čega mu se iza toga Gencije predao. Rimljani su tada uz ostali plijen odnijeli 27 tovara zlata, 19 tovara srebra, 13,00 denara i 120.000 komada ilirskog srebrnog novca.
Konzul Lucije Anicije je nakon pobjede nad Gencijem ova plemena učinio slobodnim a Rimljani su naselili gradove koji su od tada ostali pod njihovom, kasnije vizantijskom dominacijom sve do dolaska i naseljavanja Slovena i još dugo nakon toga.
(Nastaviće se)
www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2004-07-21&id=36149