Post by Emperor AAdmin on Oct 27, 2015 9:57:58 GMT -5
Kako je izgubljen rimski presto
KLIZAV KAMEN, SLANKAMEN
U tučama Rimljana i varvara u našim krajevima bilo je i mnogih zanimljivih događaja – nestao je jedan slavni presto i zamalo oteta princeza
Postojanje čvrstih istorijskih veza između područja koje danas zauzima naša zemlja i istorijske pojave poznate kao Rimska imperija poznato je i ovlaš upućenima u istorijsku nauku. Tu se obično, ne i bez određenog ponosa, u prvom redu govori o velikom broju careva rođenih baš „kod nas” ili se pak ističe veliki značaj i uloga koju su imali gradovi Sirmijum (Sremska Mitrovica), Feliks Romulijana (Gamzigrad kod Zaječara) ili Viminacijum (u blizini Kostolca), premda i mnoge druge države mogu da se pohvale i jednim i drugim.
Međutim, samo na tlu današnje Srbije desila se nesvakidašnja epizoda u kojoj je jedini put u hiljadugodišnjoj povesti najmoćnije političke jedinice u istoriji, nesmotrenošću jednog vladara, veoma važno carsko obeležje, carski tron, palo u ruke varvara. Uz to, malo je nedostajalo da na karti retkih istorijskih događaja područje naše zemlje bude ucrtano i kao mesto na kojem je jedini put u istoriji neka rimska princeza pala u zarobljeništvo. Srećom po Rimljane, a naročito po glavnu junakinju priče, ova istorijska veza nije uspostavljena.
Konstantinov naslednik
Posle smrti jednog od najvećih vladara poznog rimskog carstva, Konstantina Velikog (306–337), carstvo se našlo u dinastičkim previranjima u koja su se, osim trojice Konstantinovih sinova, uključili i neki uzurpatori. Nakon godina u kojima su se se smenjivali lukava diplomatija, savezi i bespoštedna borba, iz vrtloga je kao pobednik izašao Konstantinov srednji sin Flavije Julije Valerije Konstancije, u istoriji zapamćen kao Konstancije II koji je, po ocenama savremenika, na surove zahteve vremena u kojem je živeo umeo i te kako da odgovori.
Ilustrativan je slučaj u kojem je, i sam znajući koliko bliski srodnici mogu da budu opasni u svojim željama za najvišim položajem u državi, naredio vojsci da izvrši pokolj svih potomaka svog dede Konstancija Hlora (otac Konstantina Velikog) izuzev Gala i Julijana (kasnije poznat kao car Julijan Otpadnik) koji su u to vreme bili sasvim mala deca. Štaviše, Galu će car kasnije ponuditi titulu cezara to jest svog mlađeg savladara, ali će ga potom zbog zloupotrebe vlasti lukavstvom u vidu ljubaznih pisama namamiti u Milano, uz put ga lišiti pratnje i carskih obeležja obukavši ga u običnu tuniku i ogrtač, te konačno umoriti strašnom smrću, a njegovo mesto dati poslednjem živom srodniku, Julijanu.
Inače, po dostupnim izvorima, ovakav način odstanjivanja svih za koje bi postojale makar i najpovršnije optužbe da ugrožavaju državni poredak, biće glavna crta Konstancijeve ličnosti. Po svedočenju najrečitijeg i najbolje upućenog istoričara tog doba, Amijana Marcelina, car Konstancije bio je vrlo tašt, podozriv i lakoveran, bilo da su u pitanju klevete drugih ili njemu upućeno laskanje. Jedan deo iz Marcelinove „Istorije” ne ostavlja ni najmanju mogućnost drugačijeg tumačenja:
„Kao što se slabo telo uzdrma čak i lakom bolešću, tako i njegov duh, skučen i mek, shvatao je svaki šušanj kao delo ili nameru uperenu protiv njega i žalosno bi pobeđivao, ubijajući nevine. Ako bi neko od oficira, dostojanstvenika ili uglednih ljudi među sebi ravnim bio, neproverenim glasinama, optužen da je naklonjen neprijateljskoj stranci, okovali bi ga teškim lancima, odvukli kao zver, i bilo da ga tereti neki neprijatelj, ili bez toga, kao da je dovoljno samo što je imenovan, potkazan ili optužen, kažnjavan je smrtnom kaznom, zaplenom imovine ili izgnanstvom na pusto ostrvo.”
Naravno da je ovakvo nesigurno držanje rimskog vladara otvorilo vrata za celu plejadu raznih smutljivaca i laskavaca koji su se tiskali oko njega i svojim neiskrenim rečima dodatno mu iskrivljivali stvarnost. Ipak, da čitalac ne pomisli kako je u pitanju lično i ostrašćeno Marcelinovo portretisanje Konstantinovog naslednika, navedimo da postoje i oni delovi njegove ličnosti koji su obojeni svetlijim bojama. Tako se ističe da je Konstancije u državničkoj dimenziji mogao da bude ocenjen kao srednje uspešan vladar, veoma vešt na bojnom polju, naročito protiv uzurpatora koje je pobeđivao diplomatijom jednako kao i snagom oružja. Takođe, ratovao je i protiv varvarskih plemena Franaka i Alemana na tlu današnje Francuske (tadašnja Galija) kao i protiv Kvada i Sarmata u današnjoj Bačkoj, dok je dostojan suparnik bio i Persijancima na istoku.
Štaviše, celo jedno poglavlje svog dela Amijan Marcelin je posvetio smirenoj analizi cara Konstancija u kojoj nabraja prvo njegove vrline pa tek onda nedostatke. No, ono što, prema ovom izvoru, ipak potcrtava njegov karakter i nadvisuje sve vrline stalo je u jednu rečenicu:
„Bio je preko mere pod uticajem žena i evnuha tankog glasa i nekih dvorana koji su pljeskali svakoj njegovoj reči i osluškivali šta će on odobriti ili poreći, da bi se mogli saglasiti sa njim.”
Pregovarači
Sa stanovišta priče koja se odmotava pred nama najzanimljiviji je deo sa ratovima koje je Konstancije vodio oko ušća Tise u Dunav kako bi zaustavio upade varvarskog plemena Sarmata čiji su pripadnici, iako pod zakletvom vernosti rimskom caru zbog koje su dobili pravo da nasele zemlje u okvirima carstva, često kršili dogovor napuštajući ove oblasti i preduzimajući pljačkaške pohode, naročito u doba jakih zima i gladi.
Tako je bilo i u zimu 358. godine, koju je car Konstancije provodio u svom dvoru u Sirmijumu. Tu su cara zatekle uznemirujuće vesti da je velika grupa Sarmata limiganata (sarmatski robovi koji su proterali svoje nekadašnje gospodare) pritisnutih hladnoćom i glađu prešla na rimsku teritoriju. Na proleće, car je stao na čelo kaznene ekspedicije koja je, kako se čini, trajala sve do jeseni. Tek tada zabeležen je povratak vojske u logore, a sam vladar, prema utvrđenom običaju, proslavio je trijumf u prestonici. Događaji koji će uslediti pokazali su da je granica samo privremeno učvršćena, a da zakletva vernosti iznuđena od protivnika očigledno nema težinu za onoga ko ju je položio.
Već sledeća zima 359. godine po hrišćanskoj eri donela je reprizu. Naime, opet su zloslutne vesti nagoveštavale nezadovoljstvo limiganata zbog dodeljene oblasti i njihovo grupisanje prema toj neodoljivoj liniji koja ih je odvajala od carstva. Zima i glad ponovo su bili veoma jak pokretač. Toliko jak da je car Konstancije, mimo običaja ratovanja, bio primoran da krene protiv njih još u toku zime smatrajući da bi odlaganje pohoda moglo za posledicu da ima još drskije napade neprijatelja. Car je računao i na dobro raspoloženje vojnika jer je prošlogodišnji pohod, pored vojnog uspeha važnog za borbeni moral, vojnicima doneo i bogat plen, pa se mogla očekivati njihova velika želja za pobedom. S druge strane, limiganti su imali plan da iskoriste oštru zimu i pre nego što prolećne temperature otope snegove i reku učine neprelaznom, trupe prebace na rimsku stranu Dunava.
ISTORIJA KAO LEPA KNjIŽEVNOST
Najveći deo podataka iz poznog rimskog carstva do nas je došao zahvaljujući obimnom delu Amijana Marcelina (oko 335 – 400) koji je ujedno i poslednji veliki rimski istoriograf. Iako pripada rimskom stvaralaštvu budući da je pisao na latinskom jeziku, po rođenju je bio Grk iz Antiohije pa je njegovo izvorno ime Markelinos latinizovano. Svoje najvažnije delo, u tipično rimskom maniru, nazvao je „Res gestae”, što znači junačka dela, a naslov se u svim svetskim jezicima, računajući i naš, prevodi kao „Istorija”.
Delo je veoma obimno, podeljeno u 31 knjigu, ali je prvih 13, kao i početak 14, nažalost izgubljen. Krilatica po kojoj onaj koji imalo stoji na brdu više vidi nego onaj pod brdom u potpunosti se može primeniti na ovog istoričara. Brdo na kojem je on stajao i zahvaljujući kojem je imao dublji i širi vidik jeste položaj visokog gardijskog oficira, što mu je omogućilo da se često nalazi na mestu događaja o kojima piše ili ima podatke od očevidaca. Uz to, nesumnjivo je njegovo geografsko i topografsko poznavanje pozornice svog dela, što ga je učinilo veoma dragocenim za vojne istoričare. Blaga pristrasnost u portretisanju likova osobena za antičku epohu nije zaobišla ni našeg pisca, ali se uvek mora imati u vidu da to nije bilo nedozvoljeno budući da se u to vreme istoriografija i nije smatrala za stručnu, odnosno modernim rečnikom rečeno, naučnu literaturu, već je uživala ugled žanra lepe književnosti.
Takođe, kao većina antičkih istoričara, i on priznaje uticaj sudbine na život ljudi i tok istorije. Neizmenjivu volju usuda može da nam otkrije Temida koja sedi na Jupiterovom prestolu. Ako se umilostive njoj potčinjeni demoni, moguće je navesti ih na objavljivanje proročanskih reči. No, bez straha od greške, može da se kaže da su njegovi prikazi i ocene u suštini tačni, iako je očigledno na čijoj strani su njegove simpatije. Štaviše, pokazuje visoku svest o odgovornosti posla kojeg se prihvatio i u tom smislu piše:
„Za istoričara koji svesno prećutkuje događaje rekao bih da obmanjuje isto toliko koliko i onaj koji izmišlja ono čega nikad nije bilo”
Dve vojske stajale su jedna naspram druge, ali po iskrenim rečima Amijana Marcelina „naši su boravak pod vedrim nebom teško podnosili”. Zato je car odmah poslao limigantima dva pregovarača sa tumačima da ih pitaju za razlog napuštanja ognjišta koja su im carskom milošću, a po ličnoj molbi, predata. Odgovor je u isti mah i iznenadio i obradovao Konstancija. Naime, od njega je zatražena milost na najponizniji moguć način, a u istom tonu iznesene su molbe za dopust prelaska reke kako bi se caru predočile sve neugodnosti koje trpe i, konačno, iskazana je spremnost prihvatanja čak i najudaljenijih oblasti koje im car odredi uz poštovanje mira „kao spasonosne boginje” .
Vešta prevara
Po povratku emisara, Konstancije je bio veoma obradovan računajući da je velika dobit rešiti ovako krupnu stvar bez ratnih napora, dodatno otežanih niskim temperaturama. Car je nameravao da prihvati ponizne zahteve, a da bi to sve imalo i simboličkog izraza odlučio se i za odgovarajuću scenografiju. Trebalo je da se poniznom neprijatelju obrati i doslovno s visine, pa je u tu svrhu, pod rukovodstvom geometra Inokentija, u blizini Akuminkuma (kod današnjeg Slankamena) podignut visok nasip u vidu tribunala na koji je postavljen carski presto s koga bi se Konstancije, kao pravičan i milostiv sudija, obratio dojučerašnjem protivniku. Dunavom su patrolirali rimski brodovi prepuni lako naoružanih legionara koji su budno motrili na drugu obalu u slučaju da osete bilo kakav nemir kod „varvara” koji su ostali tamo.
Sve je bilo kako je i zamišljeno, grupa limiganata držala se skrušeno pred carem koji se spremao da im se sa raskošnog prestola kao budućim podanicima obrati blagim, ali prekornim rečima. Iznenada, ratni poklič „Marha! Marha!” oteo se iz usta sarmatskog ratnika, a iz njegove ruke ka tribunalu je poletela cipela. Ovo je bio znak za do tog trenutka poniznu skupinu da u divljem besu navali. Razuzdano mnoštvo, s isturenom ratnom zastavom skrivenom samo čas ranije, divlje urlajući jurnulo je put uzvišenja na kojem se nalazio zaprepašćen najmoćniji čovek na svetu.
Koliko je bio blizu opasnosti govori podatak da je i sam u jednom trenutku upao u metež, ostavši za toliko pribran da se pomeša s neprijateljskim i svojim vojnicima koji nisu raspoznavali da li je vojskovođa ili običan vojnik, domogne se konja i u hitrom galopu nađe spas u bekstvu. Samo bekstvo vladara s mesta na kojem je trebalo da nastupi kao milostivi pobednik, bez pratnje, kao da nije bilo dovoljno sramotno. Istorija se pobrinula da se Konstancije još više osramoti. Jedno od najvažnijih carskih odličja, vladarski presto sa zlatnim jastukom na kojem su sedeli Konstancijevi slavni preci, otet je i zauvek izgubljen. Nije pomoglo ni nadljudsko zalaganje malobrojne carske pratnje koja je bivala sve proređenija ali i sve odlučnija da brani čast iako se neprijatelj „presipao preko njih kao vatra”. Brzo pregrupisanje rimskih trupa i okupljanje na mestu napada donelo je samo strahovitu odmazdu nad neprijateljem, ali ne i brisanje sramote.
Flavije Julije Konstancije II, nesrećni sin Konstantina Velikog
Šta se desilo s prestolom koji više nije nađen, a zahvaljujući kojem je Konstancije dobio nimalo zahvalan epitet jedinog rimskog vladara koji je uspeo da bude učesnik ovakve priče nije nam poznato. Ali zato znamo da se otimači nisu nimalo lepo proveli. Pridošli rimski vojnici su u strahovitom naletu ubijali sve na koje su naleteli gazeći bez milosti i žive i polumrtve, dok na leševe koji su se gomilali više niko nije obraćao pažnju. Neznatan broj preživelih pokušao je da se spase bezuspešnim molbama, a bilo je i onih koji su očajnički spas potražili u ledenoj vodi Dunava. Gledano sa strane čisto vojnih gubitaka, bitka je bila zanemarljiva za Rimljane, ali posledice gubitka carskog prestola, naročito zbog naivnog načina na koji se gubitak desio, bile su strahovite. Silna krv neprijatelja koja se zbog toga prolila i trijumfalni povratak u Sirmijum bili su slaba uteha.
Vremena za očajavanje nije bilo jer je nesrećni car uskoro morao da se suoči s novim napadima Persijanaca na istočnu granicu carstva. I kao da nije bilo dovoljno nevolje, uskoro će se suočiti sa unutrašnjim sukobima. Dotadašnji cezar i savladar Julijan, na krilima vojnih uspeha koje je ostvario u borbi protiv varvara, a uz nesebičnu pomoć samog Konstancija, koji je nesvesno podsticao sopstvenu neomiljenost, proglasio se 361. godine za cara i krenuo da svoju uzurpaciju potvrdi i na bojnom polju. Međutim, do susreta nije došlo jer je Konstancije uskoro umro u maloazijskom gradu Mopsuestiji nedugo nakon navršetka 45. godine života.
* * *
Zlosrećne okolnosti koje su pratile Konstancija kao da su bile prenesene i na njegove potomke. Ženio se tri puta, a iz poslednjeg braka postuhmno mu se rodila kćerka Flavija Maksima Konstantina. Na dan njenog venčanja sa Gracijanom (367–383) bio je priređen ručak u državnoj vili Pristenzis (sa sigurnošću se smešta u zapadni Srem, odnosno okolinu Šida, a tačno mesto još je nepoznato). Baš tada, potpuno neočekivano, Kvadi sa okolnim plemenima, silno razjareni ubistvom svog kralja, prelaze Dunav zadiruću duboko u rimsku teritoriju. Pribranošću rimskog upravnika provincije, odnosno „voljom milostivog božanstva”, kako objašnjava Marcelin, princeza je u poslednji čas kolima otpremljena u tridesetak kilometara udaljeni Sirmijum. Ima li potrebe isticati, u slučaju da je evakuacija samo malo zakasnila, Konstantina bi ponela lentu jedine zarobljene rimske princeze u istoriji.
Autor: Marko Pištalo
Ilustrator: Goran Gorski
politikin-zabavnik.rs/public/posts/klizav-kamen-slankamen