Post by Bozur on Apr 23, 2016 15:33:58 GMT -5
Sunovrat Starog Kontinenta
Branko Dragaš
REČ - Nekada su se ljudi vezali za reč.Volovi za rogove, ljudi za reč.Jer reče je bila u Boga. I Bog je bio reč.Nekada su naši stari pravili poslove na brk.Brka ti!Brka mi! I ništa se nije potpisivalo.Dovoljno je bilo da se uhvatite za brk.To je bila najveća garancija.Danas se potpisuju ugovori.Obeležava svaka stranica ugovora.Za svaki slučaj.Lupaju pečati.Slikaju potpisnici ugovora. Izljube se. Zajedno ručaju. I ugovor se ne poštuje.Nikada ne zaživi.Kriza je učinila svoje.Izgubljen je poslovni moral.Potpisani ugovori se ne poštuju.
Evropa je pred potpunim sunovratom.Razmaženi godina ugodnim životom ne mogu da se snađu u krizi.Kriza razara Evropu. To se vidi na svakom koraku.Evropljanin vidi da posla više nema u Evropi.Uveliko jedu sopstvenu supstancu kapitala. Nervozni su i uplašeni. Znaju da moraju da pođu na Istok, ali bi želeli da to uradi neko drugi za njih. Hoće da grade na Istoku, ali tako da se ne pomeraju iz Evrope. Evropljani još nisu došli do saznanja da moraju da menjaju svoje dosadašnje loše radne navike.Navike iz doba blagostanja ne mogu da ih izvuku iz krize.Radni dan od dva -tri sata ne može da reši njihov problem.Njihova koncentrisanost na posao traje do ručka.Posle 12 sati, oni počinju psihičku pripremu za ručak.Tada ne mogu operativno da funkcionišu.Potpuno su van stroja. Neupotrebljivi.Posle ručka počinje lagana priprema za bekstvo sa posla.
Evropa je razmažena. Naučili su da imaju i teško im pada sve veći teret krize.Ne žele da se menjaju.Ne žele da uče.Misle da će se sve vratiti na staro.Misle da će kriza sama od sebe proći.Kao topli letnji pljusak.Ali, kriza ne prolazi.Kriza ulazi u svoju drugu fazu.Težu i složeniju.Otrežnjenja još uvek nema.Kako ne žele da se menjaju, onda ne mogu da uhvate korak sa novim dobom.Zaostaju i gube se u poslovima.Izbezumljeni su i neodlučni.Sve to utiče na drastičan pad poslovnog morala Evropljana.Reč više ništa ne znači.Ni potpisani ugovori.Overeni kod notara.Sve se zaboravlja. I nastavlja se dalje propadanje. Špengler je, posle sto godina, postao aktuelan.Propast Zapada je danas na delu. Njegova propast se može zaustaviti samo suštinskim promenom sistema. Ima li Evropa snage za to?
EVROPA - Vašington se sveti Evropi i šalje milionski talas izbeglica, koji su preplavili sve evropske zemlje. Sve je unapred isplanirano i teledirigovano. Nesrećni ljudi su izmanipulisani i mi smo svedoci njihove tragedije.Tako se Evropa našla u ozbiljnom problemu. Kako Evropa može da se izbavi iz sadašnjeg stanja permanentne krize? Pre desetak godina sam pisao o tome. Pod talasom sadašnjih migracija, Evropa je suočena sa velikim problemom koga mora brzo da rešava. Nesposobnost i neodlučnost evropskih političara da se uhvate u koštac sa krizom i migrantima, izveli su građane Evrope na ulice. To je početak raspleta evropske krize.
Građani Evrope ne mogu više da trpe ponižavanja od pohlepnih i korumpiranih političara, koji nemaju nikakvu istorijsku odgovornost, koji nemaju nikakvu evropsku viziju i koji pokorno slušaju svoje gazde u Vašingtonu. Takva evropska pogrešna politika mora hitno da se promeni. Smatram da su moguća dva rešenja za spas Evrope. Prvi, da čitava Evropa bude zahvaćena novim talasom neonacizma, koji će ustati u odbranu bele rase i hrišćanstva. Rast popularnosti ekstremnih desničarskih pokreta širom Evrope jasno pokazuju u kom smeru će da se kreće evropska politika. Tu presudnu ulogu ponovo igra Nemačka.
Mislim da namerno upravljači sveta guraju Nemačku u neonacizam, jer znaju kada se probudi i uspali nemačka krv da tada mogu da lakše manipulišu i upravljaju događajima u Evropi. Potpuno pogrešne ekonomske mere, koje se primenjuju od 2007 godine, kada je izbila svetske ekonomska kriza, doveli su sve evropske zemlje do stanja bankrota, koji još nije objavljen jer se štampa evro bez pokrića i tako narkotizira obolelo evropsko društvo i neefikasna evropska privreda.
Jačanje stranke Alternativa za nemačku /AfD/, koja je nastala pred parlamentarne izbore 2013 i koja je ove godine u martu dobila 22 odsto glasova u istočnoj pokrajini Saksonija-Anhalt, samo pokazuje u kom pravcu ide nemačka politika. Predsednica AfD , gospođa Frauke Petri, doktorka hemije i poslovna žena, preduzetnik, majka četvoro dece, odlučna je da stane pogrešnoj politici nesrećne Angele Merkel na put, da joj se suprotstavi i da politički porazi dosadašnju neuspešnu politiku Merkalove i zato se doktorka hemije zalaže da Nemačka izađe iz bankrotirane Evropske unije, da odbaci evro, da štampa nemačku marku i da sve izbeglice, koji pokušavaju tajno da pređu granicu i uđu u Nemačku, dočeka vojska sa mecima, da pucaju u njih, jer je to jedini način, prema njenom mišljenju, da se zaustavi taj biblijski progon naroda i da Nemačka zaštiti svoje vitalne državne i nacionalne interese.
Nije trebalo mnogo vremena da prođe da Nemačka počine da pokazuje svoje neonacističko lice, jer pred naletom razarajuće krize, nameštenih afera oko Volks Wagena, opasnosti od konačne propasti Dojče banke i sve većeg talasa migranata, koji obesno u Kelnu grupno siluju Nemice, potpuno je za očekivati da će se pojaviti odgovor na sva ta dešavanja, otpor Nemaca protiv takve nakaradne državne politike, pa je razumljivo da se morala da pojavi gospođa doktorka hemije sa svojim ekstremnim idejama da se puca u migrante, koji krišom prelaze nemačku granicu.Takva politika je takođe promašena.
Ne može se mecima na nemačkim granicama rešavati problem migranata, čiji su domovi spaljeni, koji su pozvani da dođu u Nemačku i sada treba da ih nemačka armija ubija kao besne pse po nemačkim poljima, da ne donesu neku opasnu zarazu u svetu nemačku zemlju, nego se mora rešavati suštinski problem migrantske krize, koji nije nastao na nemačkim granicama, nego u državama gde su živeli migranti i Nemačka, zajedno sa Evropom, mora da reši problem tamo gde je on uistinu i nastao. Tako se danas ne razmišlja u Evropi.
Evropski političari su pokazali nedostatak inteligencije, dok su briselski skotovi pokazali svu svoju ograničenost i tupost, kada su naseli na Erdoganove špekulacije da izmami iz Evrope velike pare kako bi samo privremeno smestio u Tursku izbeglice i kada pare bude dobio na svoj račun, sultan će ponovo pustiti reke migranata, željne boljeg života za sebe i svoju decu, da krenu prema zamamljivoj lepoti i bogatstvu Evrope, jer tu nadu u bolji život više niko ne može zaustaviti u prihvatnim turskim logorima.
Prosto je neverovatno da evropski političari ne mogu da provale pokvarenu Erdoganovu politiku i da nasedaju na njegove kriminalne mahinacije sa životima miliona ljudi. Između takve sultanove političke špekulacije za izvlačenje para iz briselskih fondova i pretećih metaka nemačke vojske na granicama Svetog rimskog carstva, evropska politika se potpuno izgubila u briselskim močvarnim maglama i građanima Evrope, nezaposlenim, sve sirimašnijim, nezadovoljnim i prevarenim, ne postaje ništa drugo nego da izađu na ulice i da na ulicama potraže spas od takve sumanute politike.
Požar socijalnih nemira će preplaviti Evropu i u tom požaru će izgoreti pogrešna evropska politika. Narastajući neonacizam će se uzdući na ideologiji krvi i tla, jer ostarela Evropa mora da odbrani svoje stečene privilegije od povodnja mladosti i životne energije sa Istoka. Migrantska kriza je samo ubrzala ovaj proces narastanja neonacizma, koga sam nagovestio pre desetak godina.
Drugo rešenje, koje može Evropu spasiti iz sadašnje propasti, predstavlja obnovu čvrstog saveza Rim- Paris- Berlin - Moskva. Taj novi evropski savez mora da rodi i Novu Evropu, koja će se ekonomski vrlo brzo obnoviti, zahvaljujući zapadnoj tehnologiji i velikim privrednim potencijalima Ruske Federacije. U tom prirodnom evropskom savezu podrazumeva se da Brisel više nema nikakve nadležnosti za vođenje evropske politike i da Evropa otkaže poslušnost birokratiji u Vašingtonu.
Strah Evrope od represije kauboja se može pobediti putinovskom politikom, koja je već uveliko u sukobu sa Imperijom u rastrojstvu, koja je pokazala oštre zube probuđenog sibirskog medveda, koja je ostvarila pobedu u Siriji, koja nastavlja da preuzima ostale zemlje Bliskog istoka i koja namerava da se spoji sa Evropom, ukoliko evropski političari napokon shvate šta moraju da rade, jer će, u protivnom, Putin morati da podeli Evropu i tako bezbednosnu granicu od Moskve pomeri na prilaze Nemačkoj.
U sadašnjoj konstelaciji evropskih snaga Moskva može da bude podsticajni faktor za ujedinjavanje Evrope na novim principima i takva udružena Evropa od Lisabona do Vladivostoka sigurna je garancija ne samo evropskog mira u kući, nego i brzog izlaska iz sadašnje krize. Interesi su obostrani. Evropi trebaju ruski prirodni resursi, dok Rusiji treba evropska tehnologija. Nova Evropa je garant da stara Evropa neće uploviti u vode neonacizma i da se otvaraju nove persepktive za sve evropske narode.
OSLOBAĐANJE- Zašto je Evropa upala u krizu?Zašto se kriza produbljuje?Zašto je sve veći haos na ulicama Evrope?
Razlog leži u činjenici da se danas u Evropi ne rešava suštinsko pitanje evropskog društva.A suštinsko pitanje se nalazi sakriveno u sebičnom individualizmu evropskog čoveka.Koji je , još od antičkih vremena, ubeđen da je on mera svih stvari i da se sve u prirodi okreće oko njega.Bila je to velika greška, koja se ni do današnjih dana nije ispravila.Naprotiv, načelo čovek je merilo svih stvari se danas pretvorilo u surovi individualizam da je savremeni čovek sam sebi dovoljan.
Velika je zabluda evropskog čoveka da može sam da živi i da sve mora biti podređeno njegovim ličnim interesima.Mera odnosa između ljudi je svedena na trgovinsku špekulaciju na berzi, gde se virtualno manipuliše osećanjima koji, zapravo, uopšte ne postoje. Uspeh čoveka se meri veličinom zablude koju je uspeo da nametne drugim ljudima i njegovom veštinom da zavedene ljude drži u poniznoj pokornosti da oni dobrovoljno pristaju da budu poniženi.Suštinska greška evropskog čoveka se sastoji u tome da on veruje da može potpuno sam, odvojen od drugih ljudi i zajednice, da postigne svoje konačno spasenje.Niko mu ne treba da dosegne svoju individualnu sreću i da za sebe prigrabi sve ono što nije u stanju da podari drugima.Pohlepno proždirući život i gramzivo ga prisvajajući, tako da drugima ne ostavlja ništa, što mu hrani bolesnu sujetu, stvara utisak kod prejedenog čoveka da on sam može da izađe iz bivstva.Sam može da se spasi i da sve druge ostavi na cedilu.
Dugo je evropski čovek verovao da je uspeo u svojim namerama i nije mario za sudbinu drugih ljudi i zajednice.Iskreni da budemo, zajednica njega nije ni zanimala.Smatrao je da to kolektivističko, plemensko i totalitarno ustrojstvo samo guši njegov sebični, usrećiteljski egoizam i da on ima sva prava u odbrani svoje narcisoidnosti i potrošačkog konformizma.Tako smo upali u današnju krizu evropskog čoveka.
Odricanje od duhovnosti i odbacivanje ranjene duše, sve zbog pokušaja da se prisvoji što više života samo za sebe, dovelo je tog otuđenog čoveka do potpune razočaranosti i krize nerava.Gutanje sedativa i bekstvo od slobode nije moglo da nadohnadi potpuno odsustvo duhovnog sadržaja.Kada čovek otkrije u sebi prazninu i kada tu prazninu ne može da napuni nikakvim sadržajem, filosof bi rekao kada realizuje apsolutno ništa, onda nastaje kriza identiteta.
Čovek više ne može da odgovori na ključna pitanja svoga smisla postojanja.Materijalna blagostanja su zlatni kavezi njegove uskraćene i oduzete slobode.On oseća sve veću teskobu i pati za davno izgubljenom slobodom.Želi nešto da promeni, ali ne zna kako i ne zna kojim putem da krene.Postoje ljudi koji su duhovno prosvećeni i koji nisu upali u ovu materijalističku zamku zlatnog kaveza i gubitka slobode.Problem tih duhovnih i odvažnih ljudi, koji se nisu predali i nisu dozvolili da ih pokore, nastaje kada oni to svoje znanje i stanje duha žele da zadrže samo za sebe.
Oslobađanje može biti samo celovito.Ako na svetu postoji makar jedan čovek koji nije iskupljen, koji pati i koji je pokoren, onda niko ne može da umisli da je dostigao stanje blaženstva i da se spasio.Spasa nam nema bez spasa zajednice
www.magazin-tabloid.com/casopis/?id=06&br=361&cl=07
Evrodemokratija
Dok Srbija hrli ka Briselu, Evropska unija se sprema na razvod
Nemci se vraćaju kući
Odbijanje holandskih birača da Evropska Unija započne pregovore sa Ukrajinom o pristupanju, nije usmereno protiv ove države, već protiv birokratizovane Evropske Unije koja se odrekla svojih demokratskih tradicija kako bi armiji birokrata obezbedila dalju egzistenciju na grbači običnih ljudi. Kome treba EU koja ne štiti demokratiju, već podržava nedemokratske režime u okruženju i na sopstvenoj teritoriji korak po korak ograničava ljudska prava?
Fridrih Emke
(dopisnik iz Frankfurta)
Holanđani su na referendumu 6 aprila ubedljivom većinom od 61 odsto odbacili na nivou vlada već dogovoreni „Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju" sa Ukrajinom. „Ovo je početak kraja EU", napisao je posle toga na Tviteru holandski političar Gert Vilders.
U Evropskoj Uniji se posle holandskog referenduma vodi borba između dve ideje: sačuvati Uniju ili je rasformirati i napraviti nešto novo. Holanđani nisu glasali protiv proširenja EU, smatraju analitičari, oni su glasali protiv EU kao takve.
Johanes Han, komesar za proširenje, potpuno nesvestan novonastale situacije, nekoliko dana posle referenduma u Holandiji još uvek je govorio kako je vreme da EU preraste u konfederaciju. Han je jedan od 46.000 briselskih birokrata koji Uniju vide jedino kao zlatnu koku od koje dobijaju neverovatno visoku apanažu (u Hanovom slučajeva skoro dvostruko više nego kancelarka Merkel) i grčevito se bore da ona opstane.
Hanovo mišljenje nije usamljeno, ali nema nikakvog uporišta među građanima kojima je zajedničkog evropskog tumaranja preko glave. Holandsko jasno „ne" briselskoj birokratiji došlo je u najgorem mogućem trenutku, jer nam predstoji referendum u Velikoj Britaniji o eventualnom izlasku ove zemlje iz EU, pa bi votum građana zemlje lala mogao da bude dodatni podstrek za evroskeptike sa Ostrva.
Holandija je jedna od zemalja osnivača Evropske ekonomske zajednice iz koje je vremenom iznikla Evropska Unija i do sada je bila jedna od najvernijih članica. U holandskom gradu Mastrihtu potpisan je 1992. po njemu nazvani ugovor koji je bio uvod u Evropsku Uniju. Zbog toga, odbijanje Holanđana da se povinuju diktatu Brisela predstavlja posebno težak udarac. „Kolevka je izbacila bebu", kaže jedan nemački novinar u svom komentaru o referendumu.
Organizatori referenduma su vešto iskoristili sve ono što se dešavalo u Evropskoj Uniji poslednjih meseci. Na prvom mestu nemačku tvrdoglavost po pitanju azilanata i diktat kancelarke Angele Merkel ostalim članicama EU, kako izbeglice iz Sirije i Avganistana moraju da budu primljene. Bez obzira na stav svojih vlada po tom pitanju, koje su na kraju poklekle pred nemačkim zahtevima, građani su imali drugačije mišljenje kome su odušak dalii na referendumu i to upravo u jednoj od najliberalnijih zemalja Unije.
Višemesečno rvanje kancelarke sa ostatkom EU koačno je rezultiralo time da su se stanovnicima otvorile oči i da su shvatili cinizam navodne demokratije u Evropskoj Uniji. Vlade pojedinih zemalja upravljaju Unijom po diktatu sa strane, a ne shodno volji birača koji su ih postavili. Holanđani su rekli „ne" ovoj izdaji interesa sopstvenog naroda.
Još ranije je mađarski predsednik Viktor Orban jasno svima stavio do znanja kako njega zajedničke odluke po pitanju azilanata, ali i sankcija Rusiji, ne obavezuju. U međuvremenu je poljski ministar spoljnih poslova Vitold Vaščikovski rekao da Evropa mora da se odrekne „crnačke poslušnosti prema Sjedinjenim Američkim Državama". Njima dvojici se sada pridružio 61 odsto holandskih birača.
Dok na jednoj strani birači i političari apeluju da se EU ponovo definiše kao ekonomska zajednica, postoje i oni koji nikako ne primećuju vetrove promena.
Tako, na primer, Zeleni iz Nemačke, razočarani što ni jedna zemlja osim Nemačke nije htela da prihvati neograničeni broj izbeglica, traže da se od sada referendumi organizuju na nivou Evropske Unije, a ne na nivou pojedinih zemalja članica. To bi bio korak ka uvođenju zajedničke i jedinstvene evropske nacije, što je pokojni nemački publicista Roland Bader svojevremeno nazvao „najvećim društvenim inženjeringom još od vremena Sovjetskog Saveza".
Holandsko „ne" zato bi moglo da predstavlja istorijsku priliku da se poradi na redefinisanju Evropske Unije, kome bi prethodila ozbiljna i sveobuhvatna diskusija na svim nivoima da li Evropljani uošte žele stvaranje Sjedinjenih Evropskih Država i jedne evropske nacije. Još pre objavljivanja ishoda referenduma predsednik EU komisije Žan Klod Junker je iskreno priznao kako će on otvoriti vrata krize na Starom kontinentu.
Aktuelni problem je što politički establišment ne shvata šta se u suštini dešava. Umesto da se iskoristi trenutak i Evropa vrati svojim demokratskim tradicijama, sve se više tolerišu diktatorske metode ne samo u komšiluku, već i u samoj EU.
Na prvom mestu mora ponovo da se naglasi kako je sadašnji režim u Kijevu proistekao iz neofašističkog državnog udara kojim je legitimno izabrani predsednik svrgnut. Ono što je nastalo nedemokratskim načinom ne može dekretom da postane demokratsko. Već iz tog razloga je potrebno da EU odbije pregovore sa ukrajinskim pučistima o pristupanju ove zemlje Uniji.
Kada više nije imala manevarskog prostora da ostale članice ubedi da prihvate izbeglice, a pošto su i sopstveni kapaciteti bili popunjeni, Nemačka je uspela da progura sporazum sa Turskom koji svi smatraju ne samo iznuđenim potezom, već i najgorim dogovorom koji je EU ikada potpisala.
Režim Redžepa Tajipa Erdogana ni do tada nije bio demokratski, a posle pomenutog sporazuma postao je otvoreno diktatorski. EU se obavezala ne samo da će Turskoj platiti tri milijarde evra (u slučaju potrebe i celih pet milijardi) da bi se pokrio trošak zadržavanja izbeglica na turskoj teritoriji, već i da će Turcima odobriti bezvizni režim kome se oni nadaju već više od pola veka.
Osim toga, Merkelova je ovim gestom priznala kako Evropa zavisi od saradnje sa Ankarom, a tamošnji režim je to shvatio kao blanko ček da sa opozicijom može da radi šta hoće. Ne samo da se sudi turskim novinarima koji su objavili dokumenta o finansiranju islamskih terorista u Siriji od strane turske vlade, već se kamenuju predstavništva nemačkih medija koji su objavili satiričan prilog o Erdoganu.
Iako je u početku nemačka vlada turskim sagovornicima ukazivala na slobodu štampe koja važi u ovoj zemlji, veoma brzo je televizijska emisija, u kojoj se ismeva turski režim, skinuta sa interneta, a sporni prilog je izbrisan u reprizi, dok uredniku preti zatvorska kazna u Nemačkoj.
Nemačko Ministarstvo spoljnih poslova je, kako tvrdi televizija ZDF u emisiji „Tagesspiegel", došlo do zaključka kako je emisija uvredljiva po turskog predsednika, čime su ispunjeni uslovi iz člana 103 nemačkog krivičnog zakona. Nikada do sada pomenuti član nije korišćen za procesuiranje urednika ili scenariste jedne nedvosmisleno satirične emisije na javnoj televiziji u Nemačkoj, ali nikada do sada Nemačka nije bila ni toliko zavisna od saradnje sa jednim diktatorskim režimom, kao što je sada slučaj.
Pobornicima evropskog jedinstva, kojih su institucije u Berlinu prepune, najmanje u ovom trenutku bi bilo u interesu da Turska ponovo otvori svoje granice za migrante koji bi preplavili ionako nestabilnu Evropsku Uniju i definitivno doveli do suspenzije Šengenskog sporazuma. Zbog toga se i pokušava, čak i po cenu kršenja osnovnih ljudskih prava u sopstvenoj zemlji, da se umilostivi „sultan" Erdogan.
Koja je svrha postojanja Evropske Unije, ako ona ne može da garantuje očuvanje slobode govora i demokratije? Holandsko „ne" tako postaje i poziv za vraćanje na ove tradicionalne evropske vrednosti.
A 1. "Cenzurisano"
Do početka aprila ove godine, Jan Bemerman je bio samo jedan od satiričara na nemačkoj televizji ZDF. Onda je u svojoj emisiji pročitao pesmu koja ne pretenduje da bude umetničko delo, ali koja veoma efektno pogađa novog „sultana sa Bosfora" Redžepa Tajipa Erdogana.
Urednički kolegijum televizije je reagovao munjevitom brzinom i iz reprize emitovane sledećeg dana skinuo taj segment. Čak ni turski zvaničnici nisu stigli tom brzinom da se oglase. Nemački ambasador u Ankari je tek dan kasnije pozvan u tursko Ministarstvo spoljnih poslova, gde mu je uručen protest zbog navodne uvrede predsednika Erdogana. Nekoliko dana po emitovanju telefonom je Angela Merkel razgovarala sa Erdoganom i uveravala ga kako u Nemačkoj, u principu, važe i sloboda govora i sloboda štampe, tako da nemačka vlada nema mogućnosti da vrši cenzuru televizijskog programa. Koji je bio odgovor turskog samodršca nije poznato, ali on je, očigledno, bio veoma efikasan.
Jer, ono što je usledilo u Nemačkoj, podseća na Honekerovu eru u DDR-u.
Na ZDF-u su počeli uveliko da razmišljaju o tome kako da se ubuduće spreče ovakve „nezgode". „Predajte sve priloge, koji pominju Erdogana, prvo turskoj ambasadi na odobrenje", podsmešljivo ih savetuju kolege iz dnevnog lista „Bild".
Urednik i voditelj dnevnika „Heute-show" na ZDF-u Oliver Velke, međutim, uzeo je svog kolegu Bemermana u zaštitu i ono što se dešavalo sa njegovom emisijom otvoreno u programu nazvao cenzurom. Sa veštačkim brkovima i turskom zastavom na stolu u ironičnoj predstavi u sred dnevnika, on se gledaocima obratio na turskom (sa nemačkim prevodom) i rekao: „Za razliku od kolega, mi ne pravimo viceve na račun najvećeg predsednika svih vremena". Posle toga je najavio buduće prisustvo turskog cenzora u svim emisijama koje idu uživo, a zatim je ceo ekran prekrio natpis „Cenzurisano".
www.magazin-tabloid.com/casopis/?id=06&br=361&cl=30