Post by Bozur on Apr 13, 2019 20:24:43 GMT -5
Izvaredan video. Komunizam je dozivljavan od strane prvenstveno zavedene omladine kao
otprilike nova religija i kao zamjena na dotadasnju pravoslavnu tradiciju. Povezuju ga sa
dugorocnim ciljevima Vatikan a sto se tice Crne Gore a to je da za nekih stotinak da se desi
postepena promjena iz pravoslavlja u katolicanstvo (stil koji posjeca na jezuite).
* Inace je interesatno da komunizam ima i te kako spiritualnu dimenziju sto se moze vidjeti
preko Marksa koji pise poeziju u pozne dane posvecenu Satani a sa druge da osnovni
postulati Crkve Satane i Komunizma su najvecoj mjeri identicni ukljucuci da i jedni i drugi
se javno deklarisu kao Ateisti ali i kao materijalisti anti-tradicionalisti, anti-hriscani,
anti-porodocni, za promociju promiskuiteta medju omladinom i zenama (sjetimo se prvih
sovjetskih dekreta u prvim godinama SSSR-a).i sijaset drugih
paralela
Al' Nebeski Otac Svemogući, Stade na put velikoj nesreći; Vrati Srbu božanstvenu misa',
Sa Njegovog nebeskoga visa
ĐAVO U CRNOJ GORI
Na hiljadu devete stotine,
četrdeset i prve godine,
W3Schools
Dođe đavo u vidu čovjeka
U sred Crne Gore, iz daleka,
Pred svačijom kućom zaleleka.
Dođe sluga đavoljega cara,
Jadnu Crnu Goru da pohara.
Čak daleko od grada Sodoma,
Đavoljega plemena i doma,
Kao baba iz „Gorskog vijenca“ –
Da Srbinu ne pjeva pijevca.
Ime toga prokletoga gada,
Bješe Mošo, Jevrejin, Pijada;
Đavoljega lika i pojave,
Malog rasta, a đavolje glave;
Crni đavo dođe iz svijeta,
Unaprijed okrenutih peta.
Nazad prsti, a naprijed pete,
Ima l’ iko đavola da smete?
Rugaše se postu i omrsu,
Velikome petku i Vaskrsu,
Ćosaše se Milošu i Marku,
A psovaše Jugovića majku.
Ne znavaše za Kosovsku bitku,
Ni za sablju Miloševu britku.
Crni đavo đavole opravi,
Đe se savi — tu gnijezdo savi.
Odmah ovo đavolje mesije,
Poče sjeme đavolje da sije;
Čim ga posij, odmah i poniče,
Kako našoj vjeri ne priliči.
Vrag đavolu ima da se hvali,
Ljude pokla a kuće popali;
Brata sestri posla u ložnicu,
Neradniku natače zobnicu,
A radniku iskopa grobnicu.
Još Đavolje jame bezdanice,
On proglasi za srpske grobnice.
Vakat dođe i Bog sudi sami,
Te se Srbin u grehu pomami,
A đavo ga za sobom primami!
Znam čovjeka juče zdrav bijaše,
Danas s Mošom ljudsku krv pijaše;
Il’ dijete od hrišćanske kuće,
Već stvaraše jade vapijuće –
Kad počeše da krstare jata,
Krvavijeh srpskijeh dželata.
Je li ikad dala srpska rasa,
Tako jato manitijeh pasa?
Tako nešto ni Tatar-Mongoli
Ne bi nikad uraditi mogli,
Od naroda i nacije tuđe —
Oj, Srbine, zašto ti poluđe
Te postade jevrejsko oruđe,
Protiv majke koja te dožuđe?
Istorijo, visoka pravice,
Nemoj svoje oprljat stranice,
Da istinu pred svijetom date,
Za naš kastig i naše dželate;
Da se stidi deveto unuče,
Od te bruke koja s nama puče.
Dželat Mošo kad ovamo stasa,
U što smisli i u što zakasa,
Te ženama oružje pripasa;
Da oružje junačke težine,
Nose žene povrh oprežine.
Kakav zakon ženi pravo pruža,
Da je ravna prema svoga muža,
Đe će sunce mjesecu da klanja,
Đe čovjekom da žena upravlja?
Smisla nema kada ovo ređam —
Osjećaje ma čije da vređam!
Što bi zemlja sunce da ne grije,
Šta bi čovjek da mu žene nije?
Žena nije za pušku rođena,
Sudbinom je drugom pogođena.
Kome žene mogu da prijete,
Pod oružjem kad doje dijete?
Kako će se herojkinja zvati,
A pelene na potoku prati?
Il’ na primjer, da li ovo važi;
Dvoje mlado kada su na straži,
Pa ih nagon prirodni razdraži,
Tu junaštvo prestaje da važi —
Straža pada, „junaštvo propada“!?
Ovaj đavo u vidu čovjeka,
Kad je amo stigo iz daleka,
Prosu laži, bez ikakve mjere,
Protiv Boga i hrišćanske vjere.
Kaza: „Nema niko na nebesa,
Nit’ je Hristos stvorio čudesa!
Đe Mojsije pred Boga da stane?
Otkud ploča iz neba da pane
Pred Mojsijem na Sinajskoj gori,
Otkud Gospod s Mojsijem da zbori?
Mojsije je za stvaranje slaga;
I za stražu kod rajskoga praga!
Otkud Sara da rodi Isaka
Posle šeset i pet ljeta braka,
Kaza nauk staroga Darvina,
Protiv volje Božijega Sina –
Da je čovjek, svih stvorenja kruna,
Sin slavnoga praoca majmuna!
Tako ova svijetska laščina,
Nemajući drugoga načina,
Poče pljuvat protiv Boga Tvorca;
Da sin svoga ne poštuje oca,
Brat i sestra da nijesu svoji –
Niko Boga neka se ne boji!
Pohuliše na Sveto Pričešće,
Niko srpske gusle slušat ne šće!
Glas ugrabi đavo šestoprsti,
Zaboravi Srbin da se krsti!
Zadimiše kuće od požara;
Poče lupež vući tuđe stvari,
Poštenje se i moral iskvari
Krv i suze zemlju obojiše —
Od oca se đeca odvojiše!
Al’ Nebeski Otac Svemogući,
Stade na put velikoj nesreći;
Vrati Srbu božanstvenu misa’,
Sa Njegovog nebeskoga visa.
Na hiljadu devete stotine,
četrdeset i prve godine,
W3Schools
Dođe đavo u vidu čovjeka
U sred Crne Gore, iz daleka,
Pred svačijom kućom zaleleka.
Dođe sluga đavoljega cara,
Jadnu Crnu Goru da pohara.
Čak daleko od grada Sodoma,
Đavoljega plemena i doma,
Kao baba iz „Gorskog vijenca“ –
Da Srbinu ne pjeva pijevca.
Ime toga prokletoga gada,
Bješe Mošo, Jevrejin, Pijada;
Đavoljega lika i pojave,
Malog rasta, a đavolje glave;
Crni đavo dođe iz svijeta,
Unaprijed okrenutih peta.
Nazad prsti, a naprijed pete,
Ima l’ iko đavola da smete?
Rugaše se postu i omrsu,
Velikome petku i Vaskrsu,
Ćosaše se Milošu i Marku,
A psovaše Jugovića majku.
Ne znavaše za Kosovsku bitku,
Ni za sablju Miloševu britku.
Crni đavo đavole opravi,
Đe se savi — tu gnijezdo savi.
Odmah ovo đavolje mesije,
Poče sjeme đavolje da sije;
Čim ga posij, odmah i poniče,
Kako našoj vjeri ne priliči.
Vrag đavolu ima da se hvali,
Ljude pokla a kuće popali;
Brata sestri posla u ložnicu,
Neradniku natače zobnicu,
A radniku iskopa grobnicu.
Još Đavolje jame bezdanice,
On proglasi za srpske grobnice.
Vakat dođe i Bog sudi sami,
Te se Srbin u grehu pomami,
A đavo ga za sobom primami!
Znam čovjeka juče zdrav bijaše,
Danas s Mošom ljudsku krv pijaše;
Il’ dijete od hrišćanske kuće,
Već stvaraše jade vapijuće –
Kad počeše da krstare jata,
Krvavijeh srpskijeh dželata.
Je li ikad dala srpska rasa,
Tako jato manitijeh pasa?
Tako nešto ni Tatar-Mongoli
Ne bi nikad uraditi mogli,
Od naroda i nacije tuđe —
Oj, Srbine, zašto ti poluđe
Te postade jevrejsko oruđe,
Protiv majke koja te dožuđe?
Istorijo, visoka pravice,
Nemoj svoje oprljat stranice,
Da istinu pred svijetom date,
Za naš kastig i naše dželate;
Da se stidi deveto unuče,
Od te bruke koja s nama puče.
Dželat Mošo kad ovamo stasa,
U što smisli i u što zakasa,
Te ženama oružje pripasa;
Da oružje junačke težine,
Nose žene povrh oprežine.
Kakav zakon ženi pravo pruža,
Da je ravna prema svoga muža,
Đe će sunce mjesecu da klanja,
Đe čovjekom da žena upravlja?
Smisla nema kada ovo ređam —
Osjećaje ma čije da vređam!
Što bi zemlja sunce da ne grije,
Šta bi čovjek da mu žene nije?
Žena nije za pušku rođena,
Sudbinom je drugom pogođena.
Kome žene mogu da prijete,
Pod oružjem kad doje dijete?
Kako će se herojkinja zvati,
A pelene na potoku prati?
Il’ na primjer, da li ovo važi;
Dvoje mlado kada su na straži,
Pa ih nagon prirodni razdraži,
Tu junaštvo prestaje da važi —
Straža pada, „junaštvo propada“!?
Ovaj đavo u vidu čovjeka,
Kad je amo stigo iz daleka,
Prosu laži, bez ikakve mjere,
Protiv Boga i hrišćanske vjere.
Kaza: „Nema niko na nebesa,
Nit’ je Hristos stvorio čudesa!
Đe Mojsije pred Boga da stane?
Otkud ploča iz neba da pane
Pred Mojsijem na Sinajskoj gori,
Otkud Gospod s Mojsijem da zbori?
Mojsije je za stvaranje slaga;
I za stražu kod rajskoga praga!
Otkud Sara da rodi Isaka
Posle šeset i pet ljeta braka,
Kaza nauk staroga Darvina,
Protiv volje Božijega Sina –
Da je čovjek, svih stvorenja kruna,
Sin slavnoga praoca majmuna!
Tako ova svijetska laščina,
Nemajući drugoga načina,
Poče pljuvat protiv Boga Tvorca;
Da sin svoga ne poštuje oca,
Brat i sestra da nijesu svoji –
Niko Boga neka se ne boji!
Pohuliše na Sveto Pričešće,
Niko srpske gusle slušat ne šće!
Glas ugrabi đavo šestoprsti,
Zaboravi Srbin da se krsti!
Zadimiše kuće od požara;
Poče lupež vući tuđe stvari,
Poštenje se i moral iskvari
Krv i suze zemlju obojiše —
Od oca se đeca odvojiše!
Al’ Nebeski Otac Svemogući,
Stade na put velikoj nesreći;
Vrati Srbu božanstvenu misa’,
Sa Njegovog nebeskoga visa.