Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 18:03:38 GMT -5
Rimski carevi iz nasih krajeva
Surova bitka za nasledstvo
Pocetak je licio na bajku: trojica sinova pocivseg Konstantina Velikog brzo su podelila carstvo. Medjutim, mir medju njima nije potrajao...
Godina je 337. Prema Viminacijumu na Dunavu priblizavaju se tri carske kolone. Iz Sirmijuma stize najmladji sin pocivseg cara Konstantina Velikog, avgust Konstans. Sa zapada, iz Trijera na Rajni, dolazi najstariji preziveli Konstantinov naslednik - Konstantin II. S istoka, iz Konstantinopolja, ide srednji sin - Konstancije II. Tri brata u Viminacijumu treba da podele ocevo nasledstvo - Rimsko carstvo koje je Konstantin I Veliki, posle skoro tri decenije spoljnih i unutrasnjih ratova, ostavio ojacano i ucvrsceno.
Ali, cini se da je Konstantin Veliki, uveren u svoju velicinu i jedinstvenost sopstvene sudbine i licnosti, sve manje smatrao da bi bilo koji pojedinac mogao da ga nasledi, pa bio on i njegova rodjena krv. Tako je za zivota, nakon pogubljenja najstarijeg sina Krispa, postepeno povecavao broj mogucih naslednika ne samo proglasivsi svoja tri sina za cezare i povremene konzule, nego je broj „kandidata” za vlast prosirio i na svoja dva sinovca koji su, takodje, postali cezari.
No, odmah nakon Konstantinove smrti, broj pretendenata na vlast nasilno je smanjen. Pokojni imperator jos nije bio cestito ni sahranjen, a vec je doslo do prolivanja krvi u carskoj porodici. U vojnoj pobuni - koju je podstakao ili podrzao Konstancije II, tada u Carigradu - ubijena su dva Konstantinova polubrata, sinovci, zetovi kao i svi odrasli clanovi porodice koji bi mogli da ugroze vlast njegovih sinova. Tako je desetkovana Konstantinova porodica.
Dogovor u Viminacijumu
U Viminacijumu su se srela preostala tri Konstantinova potomka, od kojih je najstariji imao tek dvadesetak, a najmladji oko 17 godina. Ali, iako mladi po godinama, oni su vec imali dugogodisnje iskustvo puno svetkovina, u okruzenju laskavaca i spletkarosa. jos u prvoj godini nakon rodjenja u Sirmijumu Konstantin II bio je proglasen za cezara (oko 317. godine). S tri leta postao je konzul. Prema drevnim pravilima Rimske republike, konzul nije mogao da bude mladji od 42 godine. Medjutim, Konstantin Veliki, vladar koji je napustio drevna paganska verovanja rimske drzave i prihvatio hriscanstvo, menjao je sva pravila drzave, pa o takvim detaljima nije preterano vodio racuna. Srednji sin Konstancije bio je rodjen u Iliriku i takodje je kao vrlo mlad, uz najmladjeg Konstansa, bio proglasen za cezara.
U Viminacijumu, kao u bajci o tri sina koji dele ocevo nasledstvo, dva starija brata medjusobno su podelila Carstvo, dok je najmladji dobio najmanje, iako Konstansov deo nije bio tako neznatan. On je dobio srednji deo Carstva, Italiju i deo Afrike, ali je, kao najmladji, ostao pod nekom vrstom starateljstva najstari jeg brata. Srednji brat Konstancije II dobio je ceo istok Carstva, od Carigrada pa nadalje u Aziji i Africi.
Nije, medjutim, proslo ni tri godine od smrti velikog Konstantina, a njegovi sinovi medjusobno su zaratili. naljucen ponasanjem mladjeg brata i nepostovanjem najstarijeg avgusta, to jest sopstvenog velicanstva, Konstantin II okupio je vojsku i preko Italije krenuo na Konstansa. Ali, u Akvileji, Konstansove trupe uspele su da u jednoj zasedi ubiju Konstantina II. I, kao u bajci, najmladji sin preuzeo je ocevo nasledje, odnosno teritorije kojima je vladao najstariji brat.
Ipak, u stvarnosti rimske istorije zbivanja se ne nastavljaju kao u bajci. Dva preostala brata nisu medjusobno zaratila, iako se nisu bas suvise ni slagala. Razlog je bio crkveni spor oko Arijevog ucenja o prirodi Hrista - spor koji je u to doba bio najostriji sukob unutar hriscanske crkve. Konstancije II bio je skloniji podrsci „arijanaskoj” struji u Crkvi, dok je Konstans daleko vecu naklonost ukazivao pravoslavnim postovaocima zakljucaka s Nikejskog sabora. Tako je, na primer, uspeo da predvodnika pravoslavaca Anastazija vrati na njegovo episkopsko sediste u Aleksandriju, sto je izazvalo ostre reakcije drugog vladara iz Carigrada.
Konstans je bio dinamican vladar, dosta vremena provodio je u borbama s varvarima na Rajni i na Dunavu. Bio je vrlo pobozan i jedini je Konstantinov sin koji je krsten kao mlad (337).
Mrzeo je pagane i zabranjivao javno prinosenje zrtava rimskim bogovima, sto mu je donelo neprijateljstvo postovalaca rimske tradicije, kao i jednog dela vojske prema kojoj se pokazivao strog i arogantan. Nakon desetak godina vlasti, Konstansovi visoki oficiri organizovali su zaveru, jednog od njih - vojskovodju Magnencija - proglasili za novog cara, a Konstansa pogubili. Tako je na pozornici istorije ostao samo srednji Konstantinov sin - Konstancije II.
Avgust Konstancije II
Konstancije II ostao je zabelezen kao znacajan rimski vladar sredine 4. veka iako ni izdaleka nije imao oceve sposobnosti. Vladao je 24 godine i umro prirodnom smrcu, sto je poseban uspeh za jednog vladara iz tog doba. Ovaj rimski imperator jedan je od onih careva koji su dosta vremena provodili u carskoj rezidenciji u Sirmijumu, cime je, pored porodicnog porekla, takodje blisko povezan s istorijom nasih krajeva u rimsko doba.
Ali, duh tadasnjeg vremena mozda se najbolje iskazuje u cinjenici da je ovaj imperator obicavao da spava u posebnom, izdvojenom zdanju oko koga je bio iskopan dubok rov, a preko njega prelazilo se pokretnim mosticem koji je Konstancije II licno uklanjao svako vece. On je pojacao sistem spijuniranja i dostava za sta su bili zaduzeni posebni sluzbenici - dostavljaci (agentes in rebus) koji su, pored kontrole javnih saobracajnica, kao glavni zadatak imali da caru dostavljaju sve novosti i dogadjaje iz svojih oblasti, a posebno da paze na pripreme moguce zavere.
Bilo je to vreme kad je pojam „rimske slobode” postao samo prazna rec i kad je apsolutna vlast, kombinovana s netrpeljivom ideologijom hriscanstva, pretvarala rimsku drzavu u totalitarnu tiraniju. Mnogi su stradali samo zbog jedne reci, pogresnog gesta ili lazne dostave. Rimski istoricar i Konstancijev savremenik Amijan Marcelin pise kako se „ponekad desavalo da ono sto je tajno, u kuci, bez prisustva poverljivog sluge, domacin sapne u uho supruzi, vec sledeceg dana saznao bi vladar” i da su se „ljudi plasili i zidova, kao jedinih svedoka”.
Istoricar Marcelin opisuje i stradanje namesnika Donje Panonije po imenu Afrikan koji je, priredivsi gozbu u Sirmijumu, bio zrtva dousnika. Oni su caru dojavili da je na gozbi vlast kritikovana kao nepodnosljiva. Neki od gostiju cak su predskazivali brzu smenu vladara. Cim je Konstancije saznao za ove price, naredjeno je hapsenje Afrikana, kao i svih visokih ucesnika gozbe koji su zatim ispitivani, muceni i osudjeni na razne kazne.
Prvih godina vladavine Konstancije II uglavnom je boravio na istoku Carstva, gde je s ogranicenim uspehom nastojao da zaustavi napade Persije na rimske granice. Nakon ubistva Konstansa, Konstancije II morao je hitno da se vrati u Panoniju, gde je krajnjim naporima uspeo da se odupre uzurpatoru Magnenciju. Prvo je pridobio dunavske legije koje su u medjuvremenu za cara vec proglasile svog vojskovodju Vetranija. Konstancije II i Vetranije sreli su se u Naisu. Vetranije se odrekao purpura, odnosno carske titule i tako, pored cara Dioklecijana, ostao jedan od retkih imperatora koji je preziveo sopstvenu abdikaciju.
Posle ovih zbivanja u Naisu (Nisu), Konstancije II krenuo je za Panoniju, gde se u ravnici pored grada Mursa Maior (danasnji Osijek) odigrala jedna od najkrvavijih bitaka izmedju dve
rimske vojske u istoriji, u kojoj takvi sukobi nisu bili retkost.
Bitka izmedju Magnencijeve armije s Rajne i Konstancijevih ilirskih legija trajala je ceo dan s promenljivim uspehom, sve dok Konstancijeva konjica nije uspela da razbije desno krilo suparnickih legija. Bio je to i prvi sukob u kome su konjanici uspeli da izbore prednost nad spretnim pesackim legijama. Ilirska vojska je, kao i mnogo puta do tada, odnela odlucujucu pobedu, a uzurpator Magnencije je, nakon bekstva i jos jednog poraza, izvrsio samoubistvo (353. godine). Racuna se da je na krvavim poljima kod Murse zivot izgubilo vise od 50.000 legionara s obe strane, sto je dramaticno pogorsalo sposobnost rimskih armija da brane granicu - limes - od nadirucih varvara.
Iako sada jedini gospodar carstva, Konstancije II shvatio je da ne moze potpuno sam da vlada. Tri puta se zenio, ali nije imao dece. Posto je pogubio cezara Gala, jednog od dva preostala ziva rodjaka, na dvor je pozvao njegovog mladjeg brata Julijana i postavio ga za mladjeg cara - cezara. Sam je s vojskom ponovo krenuo na istok, u rat protiv Persije. Medjutim, kada su 361. godine legije u Galiji proglasile Julijana za cara, Konstancije II krenuo je u novi gradjanski rat, ali se iznenada razboleo i umro.
Istoricar Amijen Marcelin napisao je za njega da je bio niskog stasa, sjajnih i prodornih ociju, vrlo vredan, umeren u zivotu, sposoban s oruzjem i neporocan, sto nisu bile ceste osobine ranijih imperatora. S druge strane, Konstancije II imao je i mnoge mane svojstvene vladarima njegovog vremena: nepoverljivost, sitnicavost, uobrazenost i, posebno, neobicnu surovost koja je kostala zivota i mnoge iz njegove neposredne okoline.
Dusko Lopandic
link
Surova bitka za nasledstvo
Pocetak je licio na bajku: trojica sinova pocivseg Konstantina Velikog brzo su podelila carstvo. Medjutim, mir medju njima nije potrajao...
Godina je 337. Prema Viminacijumu na Dunavu priblizavaju se tri carske kolone. Iz Sirmijuma stize najmladji sin pocivseg cara Konstantina Velikog, avgust Konstans. Sa zapada, iz Trijera na Rajni, dolazi najstariji preziveli Konstantinov naslednik - Konstantin II. S istoka, iz Konstantinopolja, ide srednji sin - Konstancije II. Tri brata u Viminacijumu treba da podele ocevo nasledstvo - Rimsko carstvo koje je Konstantin I Veliki, posle skoro tri decenije spoljnih i unutrasnjih ratova, ostavio ojacano i ucvrsceno.
Ali, cini se da je Konstantin Veliki, uveren u svoju velicinu i jedinstvenost sopstvene sudbine i licnosti, sve manje smatrao da bi bilo koji pojedinac mogao da ga nasledi, pa bio on i njegova rodjena krv. Tako je za zivota, nakon pogubljenja najstarijeg sina Krispa, postepeno povecavao broj mogucih naslednika ne samo proglasivsi svoja tri sina za cezare i povremene konzule, nego je broj „kandidata” za vlast prosirio i na svoja dva sinovca koji su, takodje, postali cezari.
No, odmah nakon Konstantinove smrti, broj pretendenata na vlast nasilno je smanjen. Pokojni imperator jos nije bio cestito ni sahranjen, a vec je doslo do prolivanja krvi u carskoj porodici. U vojnoj pobuni - koju je podstakao ili podrzao Konstancije II, tada u Carigradu - ubijena su dva Konstantinova polubrata, sinovci, zetovi kao i svi odrasli clanovi porodice koji bi mogli da ugroze vlast njegovih sinova. Tako je desetkovana Konstantinova porodica.
Dogovor u Viminacijumu
U Viminacijumu su se srela preostala tri Konstantinova potomka, od kojih je najstariji imao tek dvadesetak, a najmladji oko 17 godina. Ali, iako mladi po godinama, oni su vec imali dugogodisnje iskustvo puno svetkovina, u okruzenju laskavaca i spletkarosa. jos u prvoj godini nakon rodjenja u Sirmijumu Konstantin II bio je proglasen za cezara (oko 317. godine). S tri leta postao je konzul. Prema drevnim pravilima Rimske republike, konzul nije mogao da bude mladji od 42 godine. Medjutim, Konstantin Veliki, vladar koji je napustio drevna paganska verovanja rimske drzave i prihvatio hriscanstvo, menjao je sva pravila drzave, pa o takvim detaljima nije preterano vodio racuna. Srednji sin Konstancije bio je rodjen u Iliriku i takodje je kao vrlo mlad, uz najmladjeg Konstansa, bio proglasen za cezara.
U Viminacijumu, kao u bajci o tri sina koji dele ocevo nasledstvo, dva starija brata medjusobno su podelila Carstvo, dok je najmladji dobio najmanje, iako Konstansov deo nije bio tako neznatan. On je dobio srednji deo Carstva, Italiju i deo Afrike, ali je, kao najmladji, ostao pod nekom vrstom starateljstva najstari jeg brata. Srednji brat Konstancije II dobio je ceo istok Carstva, od Carigrada pa nadalje u Aziji i Africi.
Nije, medjutim, proslo ni tri godine od smrti velikog Konstantina, a njegovi sinovi medjusobno su zaratili. naljucen ponasanjem mladjeg brata i nepostovanjem najstarijeg avgusta, to jest sopstvenog velicanstva, Konstantin II okupio je vojsku i preko Italije krenuo na Konstansa. Ali, u Akvileji, Konstansove trupe uspele su da u jednoj zasedi ubiju Konstantina II. I, kao u bajci, najmladji sin preuzeo je ocevo nasledje, odnosno teritorije kojima je vladao najstariji brat.
Ipak, u stvarnosti rimske istorije zbivanja se ne nastavljaju kao u bajci. Dva preostala brata nisu medjusobno zaratila, iako se nisu bas suvise ni slagala. Razlog je bio crkveni spor oko Arijevog ucenja o prirodi Hrista - spor koji je u to doba bio najostriji sukob unutar hriscanske crkve. Konstancije II bio je skloniji podrsci „arijanaskoj” struji u Crkvi, dok je Konstans daleko vecu naklonost ukazivao pravoslavnim postovaocima zakljucaka s Nikejskog sabora. Tako je, na primer, uspeo da predvodnika pravoslavaca Anastazija vrati na njegovo episkopsko sediste u Aleksandriju, sto je izazvalo ostre reakcije drugog vladara iz Carigrada.
Konstans je bio dinamican vladar, dosta vremena provodio je u borbama s varvarima na Rajni i na Dunavu. Bio je vrlo pobozan i jedini je Konstantinov sin koji je krsten kao mlad (337).
Mrzeo je pagane i zabranjivao javno prinosenje zrtava rimskim bogovima, sto mu je donelo neprijateljstvo postovalaca rimske tradicije, kao i jednog dela vojske prema kojoj se pokazivao strog i arogantan. Nakon desetak godina vlasti, Konstansovi visoki oficiri organizovali su zaveru, jednog od njih - vojskovodju Magnencija - proglasili za novog cara, a Konstansa pogubili. Tako je na pozornici istorije ostao samo srednji Konstantinov sin - Konstancije II.
Avgust Konstancije II
Konstancije II ostao je zabelezen kao znacajan rimski vladar sredine 4. veka iako ni izdaleka nije imao oceve sposobnosti. Vladao je 24 godine i umro prirodnom smrcu, sto je poseban uspeh za jednog vladara iz tog doba. Ovaj rimski imperator jedan je od onih careva koji su dosta vremena provodili u carskoj rezidenciji u Sirmijumu, cime je, pored porodicnog porekla, takodje blisko povezan s istorijom nasih krajeva u rimsko doba.
Ali, duh tadasnjeg vremena mozda se najbolje iskazuje u cinjenici da je ovaj imperator obicavao da spava u posebnom, izdvojenom zdanju oko koga je bio iskopan dubok rov, a preko njega prelazilo se pokretnim mosticem koji je Konstancije II licno uklanjao svako vece. On je pojacao sistem spijuniranja i dostava za sta su bili zaduzeni posebni sluzbenici - dostavljaci (agentes in rebus) koji su, pored kontrole javnih saobracajnica, kao glavni zadatak imali da caru dostavljaju sve novosti i dogadjaje iz svojih oblasti, a posebno da paze na pripreme moguce zavere.
Bilo je to vreme kad je pojam „rimske slobode” postao samo prazna rec i kad je apsolutna vlast, kombinovana s netrpeljivom ideologijom hriscanstva, pretvarala rimsku drzavu u totalitarnu tiraniju. Mnogi su stradali samo zbog jedne reci, pogresnog gesta ili lazne dostave. Rimski istoricar i Konstancijev savremenik Amijan Marcelin pise kako se „ponekad desavalo da ono sto je tajno, u kuci, bez prisustva poverljivog sluge, domacin sapne u uho supruzi, vec sledeceg dana saznao bi vladar” i da su se „ljudi plasili i zidova, kao jedinih svedoka”.
Istoricar Marcelin opisuje i stradanje namesnika Donje Panonije po imenu Afrikan koji je, priredivsi gozbu u Sirmijumu, bio zrtva dousnika. Oni su caru dojavili da je na gozbi vlast kritikovana kao nepodnosljiva. Neki od gostiju cak su predskazivali brzu smenu vladara. Cim je Konstancije saznao za ove price, naredjeno je hapsenje Afrikana, kao i svih visokih ucesnika gozbe koji su zatim ispitivani, muceni i osudjeni na razne kazne.
Prvih godina vladavine Konstancije II uglavnom je boravio na istoku Carstva, gde je s ogranicenim uspehom nastojao da zaustavi napade Persije na rimske granice. Nakon ubistva Konstansa, Konstancije II morao je hitno da se vrati u Panoniju, gde je krajnjim naporima uspeo da se odupre uzurpatoru Magnenciju. Prvo je pridobio dunavske legije koje su u medjuvremenu za cara vec proglasile svog vojskovodju Vetranija. Konstancije II i Vetranije sreli su se u Naisu. Vetranije se odrekao purpura, odnosno carske titule i tako, pored cara Dioklecijana, ostao jedan od retkih imperatora koji je preziveo sopstvenu abdikaciju.
Posle ovih zbivanja u Naisu (Nisu), Konstancije II krenuo je za Panoniju, gde se u ravnici pored grada Mursa Maior (danasnji Osijek) odigrala jedna od najkrvavijih bitaka izmedju dve
rimske vojske u istoriji, u kojoj takvi sukobi nisu bili retkost.
Bitka izmedju Magnencijeve armije s Rajne i Konstancijevih ilirskih legija trajala je ceo dan s promenljivim uspehom, sve dok Konstancijeva konjica nije uspela da razbije desno krilo suparnickih legija. Bio je to i prvi sukob u kome su konjanici uspeli da izbore prednost nad spretnim pesackim legijama. Ilirska vojska je, kao i mnogo puta do tada, odnela odlucujucu pobedu, a uzurpator Magnencije je, nakon bekstva i jos jednog poraza, izvrsio samoubistvo (353. godine). Racuna se da je na krvavim poljima kod Murse zivot izgubilo vise od 50.000 legionara s obe strane, sto je dramaticno pogorsalo sposobnost rimskih armija da brane granicu - limes - od nadirucih varvara.
Iako sada jedini gospodar carstva, Konstancije II shvatio je da ne moze potpuno sam da vlada. Tri puta se zenio, ali nije imao dece. Posto je pogubio cezara Gala, jednog od dva preostala ziva rodjaka, na dvor je pozvao njegovog mladjeg brata Julijana i postavio ga za mladjeg cara - cezara. Sam je s vojskom ponovo krenuo na istok, u rat protiv Persije. Medjutim, kada su 361. godine legije u Galiji proglasile Julijana za cara, Konstancije II krenuo je u novi gradjanski rat, ali se iznenada razboleo i umro.
Istoricar Amijen Marcelin napisao je za njega da je bio niskog stasa, sjajnih i prodornih ociju, vrlo vredan, umeren u zivotu, sposoban s oruzjem i neporocan, sto nisu bile ceste osobine ranijih imperatora. S druge strane, Konstancije II imao je i mnoge mane svojstvene vladarima njegovog vremena: nepoverljivost, sitnicavost, uobrazenost i, posebno, neobicnu surovost koja je kostala zivota i mnoge iz njegove neposredne okoline.
Dusko Lopandic
link